Nebojša Vukanović sve češće nastupa kao onaj koji opoziciji u Republici Srpskoj određuje kandidate, dogovore i crvene linije. Ali ni izborni rezultati njegove liste, ni način na koji vodi vlastitu stranku, ni odnos prema sporazumu koji je predložio SDS ne daju mu osnov za takvu ulogu.
Arbitar bez pokrića
Kako se približavaju opšti izbori, zakazani za 4. oktobar 2026, Nebojša Vukanović je zauzeo poziciju koja daleko premašuje stvarnu težinu njegove liste. On komentariše ko smije, a ko ne smije biti zajednički kandidat opozicije, sporazume proglašava odstupanjem i smicalicom, i nameće sebe kao mjeru jedinstva. Problem je u tome što ta uloga — uloga onoga koji dijeli karte u opoziciji — nema pokriće ni u jednom relevantnom mjerilu: ni u broju glasova, ni u broju mandata, ni u izbornim pobjedama, ni u načinu na koji on sam vodi vlastitu stranku.
Treba odmah razdvojiti dvije stvari. Ovo nije spor o tome ima li Vukanović pravo da se kandiduje — ima ga, kao i svaki građanin i svaka registrovana stranka. Riječ je o nečemu drugom: o razlici između prava na učešće i prava na arbitriranje. Prvo se stiče prijavom kandidature; drugo se osvaja — glasovima i unutrašnjom legitimnošću organizacije koju predvodiš. Upravo to dvoje Vukanoviću nedostaje, i to nije stvar mišljenja nego mjerljivih podataka.
Vukanoviću se, treba priznati, ne može osporiti prepoznatljivost, glasna antikorupcijska retorika i sposobnost da privuče medijsku pažnju. Ali prepoznatljivost nije isto što i izborna snaga, a glasnost u javnom prostoru nije zamjena za mandat birača. Kada se prepoznatljivost pokuša unovčiti kao pravo da se drugima u opoziciji propisuju uslovi, dolazimo do jaza između onoga što Vukanović jeste i onoga što tvrdi da mu pripada.
Aritmetika iz 2022: treća liga opozicije
Najbrži način da se izmjeri stvarna snaga jednog političkog aktera jeste da se pogleda posljednji put kada su građani o njemu odlučivali. Na opštim izborima 2022, za Narodnu skupštinu Republike Srpske, rezultat je bio nedvosmislen.
Lista „Za pravdu i red — Nebojša Vukanović“ osvojila je 31.558 glasova (4,93%) i četiri mandata. U istom ciklusu SDS je dobio 95.648 glasova (14,95%) i 13 mandata, a PDP 65.872 glasa (10,30%) i osam mandata. Drugim riječima, Vukanovićeva lista je dobila tek oko trećine glasova SDS-a i nešto manje od polovine glasova PDP-a. Po mandatima, ona čini četiri od ukupno 25 koje su te tri stranke zajedno osvojile — manje od šestine.
To Vukanovića ne svrstava u vrh opozicije, nego u njenu treću ligu — iza SDS-a i PDP-a, a po glasovima blizu nekoliko stranaka koje danas niko ne doživljava kao kreatore opozicione strategije. Činjenica da je ulazak u Skupštinu 2022. bio dobar rezultat za novu listu ne mijenja proporciju: lista s trostruko manje glasova od najjače opozicione stranke nema kvantitativni osnov da toj stranci postavlja uslove.
Ovome treba dodati podatak koji Vukanović rado preskače. Zajednički opozicioni kandidat za predsjednika Republike Srpske 2022. bila je Jelena Trivić iz PDP-a, s 273.245 glasova (42,86%), dok je Milorad Dodik dobio 300.180 (47,09%). Kandidat za najvišu inokosnu funkciju došao je, dakle, iz najjače opozicione stranke (odnosno jedne od dvije najjače) — tačno po onoj logici koju Vukanović danas odbacuje.
Tada se ta logika podrazumijevala, da kandidate za inokosne funkcije daju najjače dvije stranke. Danas, kada ista logika njega ostavlja u trećem planu, ona mu je odjednom postala „podložna tumačenju i zloupotrebama“. Promijenio se, dakle, samo njegov interes — ne i pravilo.
Trebinje: grad u kojem brojevi ne praštaju
Ako Vukanović igdje ima političku bazu, to je Trebinje. Pa ipak, upravo je Trebinje mjesto njegovih najupečatljivijih poraza — i to u više navrata, u različitim ulogama.
Prvo, kao kandidat. Još 2012., kao nezavisni kandidat za načelnika Trebinja, Vukanović je izgubio, osvojivši oko 4.806 glasova (približno 27,7%). Izvršna vlast u gradu ostala je van njegovog domašaja.
Drugo, kao mentor. Na lokalnim izborima 2024, kandidat njegove Liste za pravdu i red, Lazar Radan, izgubio je trku za gradonačelnika od Mirka Ćurića (SNSD): Radanu je pripalo oko 42% glasova, Ćuriću oko 56%, uz razliku od približno 1.300 do 1.500 glasova. Čovjek kojeg je Vukanović lično istakao i podržao nije uspio da osvoji ni rodni grad svog patrona.
Treba pomenuti i da je 2020. lista Za pravdu i red podržavala kandidata SDS-a za gradonačelnika Trebinja — i da je i taj pokušaj okončan porazom od istog Mirka Ćurića. Dakle, ni kao kandidat, ni kao predlagač, ni kao podrška, Vukanovićev politički brend nije osvojio izvršnu vlast čak ni u vlastitom gradu.
Posebno je indikativan njegov odgovor na poraz 2024: umjesto da prizna rezultat, izjavio je da su protiv njega glasale „Crna Gora i Srbija“, a odbio je i da čestita pobjedniku. To nije stav lidera koji ima snagu da ujedini opoziciju; to je refleks aktera koji krivca za vlastite gubitke traži svuda osim u sopstvenom rezultatu. Onaj ko ne može da osvoji jedan grad teško je vjerodostojan kad pretenduje da bira kandidate za predsjednika Republike Srpske i srpskog člana Predsjedništva BiH.
„Diktatura“ o kojoj govori — i ona koju provodi
Vukanović je dio javnog imidža izgradio na optužbama za autokratiju, na govoru o režimu, diktaturi i gušenju demokratije. Utoliko je veći paradoks u načinu na koji vodi vlastitu političku organizaciju.
Stranka se zove „Za pravdu i red — Lista Nebojše Vukanovića“. Već to ime govori da je riječ o personalnom projektu u kojem je lider istovremeno i brend, i program, i institucija. A kada je trebalo donijeti odluku o jednoj od najkrupnijih političkih stvari — kandidaturi za srpskog člana Predsjedništva BiH — ta odluka, koliko je javnosti poznato, nije prošla kroz nijedan kolektivni organ stranke. Nije objavljena odluka predsjedništva, glavnog odbora ni kongresa; kandidatura je predstavljena kao lični potez, popraćen prikupljanjem oko 6.000 potpisa i odlukom Vukanovića, ne stranke.
Kontrast s ostatkom opozicije ovdje je rječit. Kada je SDS predstavio sporazum, predsjednica Narodnog fronta Jelena Trivić izričito je rekla da će dokument „biti razmatran u stranačkim organima“. Predsjednik Pokreta Sigurna Srpska Draško Stanivuković najavio je da će se tekst naći „na narednoj sjednici Predsjedništva“ njegovog pokreta. Drugi lideri, dakle, svoje odluke — makar formalno — provlače kroz stranačke procedure. Vukanović svoju najvažniju kandidaturu objavljuje sam.
Ne radi se o sitnici. Onaj ko od drugih traži demokratičnost, a u vlastitoj kući odlučuje monokratski, teško može biti garant demokratskog organizovanje opozicije. Legitimitet lidera da govori u ime šireg bloka počiva i na tome da njegove odluke nisu proizvod jednog čovjeka, nego procedure. Po tom mjerilu — sopstvenom mjerilu, kojim mjeri protivnike — Vukanović ne prolazi provjeru.
Sporazum koji ruši — dok se zaklinje u SDS
Krajem aprila 2026., u Doboju, SDS je predstavio prijedlog sporazuma o zajedničkom nastupu opozicije, koji je u medijima nazvan „Dobojskim sporazumom“. Njegova suština je jasna: zajednički opozicioni kandidati za ključne inokosne funkcije — predsjednika Republike Srpske i srpskog člana Predsjedništva BiH — formiranje vlasti bez SNSD-a nakon izbora, te raspodjela odgovornosti unutar opozicije na osnovu izbornih rezultata iz prethodnog ciklusa (2022) i istraživanja javnog mnjenja. Predviđen je i rok da se imena kandidata usaglase do kraja maja 2026.
Jelena Trivić ocijenila je sporazum kao „prihvatljiv u osnovi“ i „važnu početnu tačku“. Draško Stanivuković ga je pozdravio, govoreći o „osovini SDS — PSS“ kao temelju promjena i o tome da najjače stranke treba da ponude svoje najbolje kandidate za inokosne funkcije. Vukanović je, naprotiv, sporazum napao, tvrdeći da odstupa od ranijih dogovora i da se metod raspodjele, jer se oslanja na rezultate iz 2022, „može tumačiti i zloupotrijebiti“.
Tu je ključna kontradikcija. Vukanović istovremeno tvrdi da poštuje SDS i da podržava kandidaturu Branka Blanuše za predsjednika RS — ali odbacuje upravo onaj mehanizam koji je SDS predložio, a koji čini srž sporazuma. Ne može se istovremeno biti za sporazum i protiv njegovog centralnog pravila. Kada Vukanović odbija raspodjelu prema rezultatima iz 2022. i kada, mimo dogovora, prvi izlazi s vlastitom kandidaturom za Predsjedništvo BiH, on de facto ruši sporazum — bez obzira na to koliko se deklarativno kune u dobre odnose sa SDS-om.
Njegov prigovor da su rezultati iz 2022. „podložni zloupotrebi“ zvuči principijelno, ali je suštinski interesno motivisan. Jedini objektivan, provjerljiv kriterij koji uopšte postoji jeste izborni rezultat — a taj rezultat Vukanovića stavlja iza SDS-a i PDP-a (čiji je prostor danas u velikoj mjeri preuzeo Stanivukovićev PSS). Odbaciti jedini mjerljiv kriterij znači tražiti da se snaga unutar opozicije mjeri nečim drugim — najčešće glasnošću i medijskom prisutnošću. A to nije demokratska, nego medijska aritmetika.
Legitimitet se ne proglašava, on se osvaja
Sve se svodi na jedno pitanje: Odakle Nebojši Vukanoviću pravo da određuje odnose i kandidate u opoziciji? Iz glasova — ne, jer ih ima trostruko manje od najjače opozicione stranke. Iz mandata — ne, jer ih ima četiri naspram 13 i osam. Iz izbornih pobjeda — ne, jer ni svoj grad nije osvojio, ni lično ni preko svog kandidata. Iz unutarstranačke procedure — ne, jer ni vlastitu kandidaturu nije provukao kroz organe stranke. Iz sporazuma — ne, jer ga krši dok ga drugi prihvataju.
Ono što Vukanoviću ostaje legitimno jeste glas jedne opozicione stranke među više njih — pravo da iznese stav, da pregovara, da se kandiduje. To niko ozbiljan ne osporava. Ali glas jedne od stranaka nije isto što i pravo da se nadglasa aritmetika. Ako bi opozicija pristala da pravila igre kroji onaj koji ih prihvata samo kada mu idu u prilog, to ne bi bilo jedinstvo, nego ucjena manjine nad većinom.
Demokratski legitimitet se ne dodjeljuje samoproglašenjem niti se mjeri brojem objava i gostovanja. Mjeri se glasovima i procedurom. Po oba mjerila, Vukanović jednostavno nema osnov za ulogu koju sebi pripisuje — ulogu čovjeka koji opoziciji u Republici Srpskoj određuje ko će, kako i pod kojim uslovima izaći na izbore.
