Psihološka podrška jako je bitna za sve žene koje su oboljele od raka dojke, ali i za sve žene koje su se uspješno oporavile od ovog oboljenja.
Potvrdila je to u razgovoru za “Nezavisne novine” Zdenka Gojković, načelnica Klinike za onkologiju u UKC RS, povodom obilježavanja Mjeseca borbe protiv karcinoma dojke.
“Svaka žena se na drugačiji i svoj način bori sa spoznajom da ima rak dojke. Različiti su načini na koji one to doživljavaju i kako se protiv toga bore. Neke žene su zaista jake i izdrže kompletno adjuvantno liječenje, pa im nekad poslije bude teško, a neke odmah na početku psihički pokleknu i zbog toga je vrlo važno da imamo i psihologa u našem timu za svakodnevni rad. Unazad pola godine u Klinici za onkologiju imamo psihologa koji svakodnevno radi sa pacijentima koji su hospitalizovani i koji prolaze kroz dnevnu bolnicu”, kazala je Gojkovićeva.
Dodaje da u budućnosti planiraju napraviti i ambulantu u kojoj će pacijentkinje koje dolaze na redovne kontrole i koje su već završile liječenje moći doći i po potrebi porazgovarati sa psihologom, kao i njihovi članovi porodice.
“Bilo bi potrebno da psiholog radi i sa osobljem koje je zaposleno u našoj klinici jer ovo je teška bolest, troši i nas na neki način, te bi bilo dobro da i taj dio bude pokriven i zadovoljen”, smatra Gojkovićeva.
Ističe da iako je oktobar Mjesec borbe protiv raka dojke, bitno je znati da su svi mjeseci u godini, u stvari, borba protiv ove bolesti.
“Stalno moramo podsjećati pacijente, ali i potencijalno zdravo stanovništvo, koje još nema nikakvu otkrivenu bolest, koliko je važno ići na preventivne preglede, kao i kolika je važnost da žena samu sebe pregleda jednom mjesečno. Samopregled treba obaviti poslije menstruacije, ako ima menstrualni ciklus, ili prvog dana u mjesecu ako je u menopauzi. Ne mogu dovoljno istaknuti i ponoviti koliko je prevencija bitna jer sve što se napipa nije uvijek karcinom, ali mora se otići doktoru da on uradi nalaze i kaže o čemu se radi”, objašnjava Gojkovićeva i dodaje da žene najčešće govore da ih je strah da će nešto napipati i da će se nešto otkriti.
“Iz tog straha najčešće odugovlače i ne odu kod doktora te dođu kad je bolest uznapredovala i u nekom višem stadijumu. Onkološka krilatica je da je rak dojke izlječiv ako se rano otkrije i zato je bitno da se preventivno djeluje”, kazala je Gojkovićeva.
Bojana Ožegović, psihologinja u Klinici za onkologiju u UKC RS, kazala je za “Nezavisne novine” da je prvo što pacijentkinje oboljele od raka dojke moraju napraviti suočavanje sa samom dijagnozom.
“Prva i druga sedmica od saznanja dijagnoze su veliki šok i stres za sve žene i nemaju volju da razgovaraju ni sa članovima porodice, prolaze kroz fazu anksioznosti i depresivnosti. To traje otprilike dvije sedmice, nakon čega počinju lagano da se otvaraju, odnosno da uspostavljaju kontakt. Nakon toga dolazi period kada određene pacijentkinje prolaze kroz fazu plakanja i oslobađanja od stresa i anksioznosti, i samim ulaskom u tu fazu sprečavamo dublju depresiju i destabilizaciju njihovog psihičkog stanja”, objašnjava Ožegovićeva.
Kako kaže, psiholozi i kolege iz struke vole reći da su suze zdrave emocije i od onog momenta kada dođe do plača i izražavanja emocija na takav način oni uspijevaju da pomognu pacijentima da shvate da je šok doživljen, ali da mogu da idu dalje. “Pacijentkinje su svjesne da je bolest tu, prisutna je i biće, ali imaju volju i želju za borbom. Naš moto u radu sa ženama oboljelim od raka dojke je: ‘Ništa na moramo, ali možemo’. To je ono što one vole i potrebno im je da čuju. Jako je bitno da one pričaju, a mi psiholozi da ćutimo i slušamo”, kazala je Ožegovićeva.
Dodaje da često ovu bolest prati pad ili manjak samopouzdanja kod pacijentkinja jer mnoge su u procesu aktivnog liječenja ostale bez kose, a neke su morale i odstraniti dojku.
“U tom momentu jako je bitan faktor porodica i članovi porodice, suprug, roditelji, djeca. Bitno je da budu tolika podrška da pacijentkinja shvati da ako joj je i odstranjena dojka ili je ostala bez kose, ipak ima mogućnost da se uradi nešto po tom pitanju. Naši plastični hirurzi odlično odrade svoj dio posla, ali za to treba da prođe određeni period. Čitav taj proces je težak i često dolazi do faze regresije, da se vraćaju na početne faze bolesti nakon operacija. Ipak, ponovo naglašavam, porodica, najuži članovi porodice i tim stručnjaka koji radi sa njima na klinici vrati ih ponovo u stanje da one mogu ponovo da pričaju o svom oboljenju i iskustvima. Za sve treba vrijeme, dobra psihološka podrška i članovi porodice. To su aspekti koji su neophodni kod tih žena da uspiju i da prođu kroz taj najteži period u svom životu jer džaba ako u kontinuitetu liječimo tijelo, a ne liječimo psihu, zaključila je Ožegovićeva.
