SNSD i SDA ostale su najjače stranke u Srba i Bošnjaka, ali su njihovi predsjednici, Milorad Dodik i Bakir Izetbegović, ponovo izgubili u Banjaluci i Sarajevu.
Mogu li, kao neki autoritarni lideri, nastaviti da vladaju bez podrške u glavnom gradu, ili je ovo početak kraja dvojice najuticajnijih političara u BiH?
Prema preliminarnim, nekompletnim rezultatima izbora za predsjednika Srpske, održanih 2. oktobra, Jelena Trivić (PDP) u Banjaluci ima 10.971 glas više od Dodika.
To je, na neki način, treći Dodikov poraz u Banjaluci. Prije četiri godine kandidat SNSD za predsjednika Republike Srpske, Željka Cvijanović, u ovom gradu poražena je od kandidata SDS, Vukote Govedarice, a dvije godine kasnije Draško Stanivuković (PDP) trijumfovao je na izborima za gradonačelnika nad Igorom Radojičićem, nakon čega je ljutito reagovao.
Istina, SNSD kao stranka i dalje ima snagu u Banjaluci. Na proteklim izborima za Predsjedništvo BiH, za PS BiH i Narodnu skupštinu RS, SNSD je najjači u neformalno glavnom gradu Srpske.
S druge strane, Bakir Izetbegović je u trci za Bošnjačkog člana Predsjedništva BiH poražen u Sarajevu, glavnom gradu BiH. U svim gradskim opštinama – Novi Grad, Centar, Novo Sarajevo i Stari Grad, Izetbegović je čak zauzeo treće mjesto po broju glasova. Ispred njega je i Željko Komšić kao hrvatski član Predsjedništva BiH, a prvi Denis Bećirović, pokazuju podaci CIK.
Na taj način, Izetbegović je ponovio sudbionu kandidata SDA za člana Predsjedništva BiH prije četiri godine, Šefika Džaferovića, koji se takođe nije proslavio u Gradu Sarajevu.
Istovremeno, Izetbegovićeva partija je ovog 2. oktobra prošla u Sarajevu neuporedivo gore od Dodikovog SNSD u Banjaluci. Za PS BiH u opštini Novi Grad ispred nje je stranka Narod i pravda, u opštini Centar je tek četvrta po broju glasova, u Novom Sarajevu treća, a u Starom Gradu druga. SDA je u ovom gradu slično prošla i za Parlament FBiH, a za skupštinu Sarajevskog kantona vode sa zanemarivom prednošću koja joj nije dovoljna da formira vlast.
Politički Analitičar iz Banjaluke, Nebojša Tojagić, kaže da ne bi rekao da je pravilo da gubitak najvećeg grada znači nužno i pad vlasti, ali bi se moglo reći da bi vlast morala to shvatiti kao alarm. Kao primjere navodi zemlje okruženja, ali i neke dalje.
– To što je u Hrvatskoj HDZ prije više od 20 godina ostao bez Zagreba značilo je kratkotrajan gubitak vlasti i pouku da će HDZ teško povratiti uticaj u tom gradu, ali je i evidentno da je teško očekivati promjene na državnom nivou. Slično bi se moglo reći i za Sarajevo čiji si građani u nekoliko izbornih ciklusa očito precrtali SDA kao dominantnu političku opciju. Kada je Miloševićeva SPS 1997. izgubila Beograd i kada se kao gradonačelnik, istina kratko, pojavio Zoran Đinđić, to je bio definitivno znak da dolazi vrijeme promjena. Erdogan je 1994. trijumfalno rekao da “ko vlada Istanbulom vlada i Turskom” ali tako više ne misli od kada je 2019. izgubio najveći turski grad. Ni gubitak većih gradova Erdogana ne otpisuje kao pobjednika nekih narednih izbora jer njegova popularnost nadilazi rejting stranke Pravde i razvoja (AKP) – kaže Tojagić za Srpskainfo.
Kada sve ovo prenesemo na Republiku Srpsku i Banjaluku, Tojagić smatra da je jasna poruka koju su na ovim izborima poslali njeni žitelji.
– Ovaj izborni rezultat je maksimum SNSD u Banjaluci, a sasvim je sigurno da on ne može biti neka osnova za smjenu gradonačelnika ili da daje optimizam SNSD za naredne lokalne izbore. S druge strane, ni vlast u najvećem gradu, ni imidž “nadolazećih promena” bez kvalitetne opštinske infrastrukture, ne označava kraj jednog režima. Kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako ni vlast nad jednim gradom, pa makar bio najveći, ne znači promjenu vlasti – smatra Tojagić.
Profesor dr Esad Bajtal vjeruje da se u Sarajevu i u Banjaluci radi o elementarnoj računici građana, a ne o nekakvoj izgubljenoj ljubavi između njih i Dodika i Izetbegovića, za koju ne vjeruje da je ikada i bilo.
– Ljudi naprosto misle o svom životu, htjeli, ne htjeli. Tako je bivalo toliko dugo sve dok građani nisu shvatili da obećanja i stvarnost nakon izbora bili jedno te isto. Da je u obećanjima bilo priče u njihovom opštem, građanskom, ljudskom, društvenom interesu, a da je u stvarnosti, umjesto zaštite nacionalnog interesa, sve završavalo kao interesni nacionalizam koji je punio džepove bakirima i dodicima – kaže Bajtal za Srpskainfo.
Ako je tako, postavlja se pitanje zašto ova računicama ne važi i u drugim, manjim sredinama.
– Ne možemo ništa tvrditi bez istraživanja, ali izgleda da je ipak gradska svijest nešto drugo, da se u gradu prije sazrijeva, da je u gradu veća komunikacija, da imate medije, da imate grupacije, nevladin sektor, kritičku misao. Toga na perferiji, u malim mjestima, u provincijama i na selu nema u toj mjeri – kaže Bajtal.
On upozorava da i dalje u velikim sredinama, koliko god su odbacili lidere, toliko još postoji jedan stepen prihvatanja njihovih stranaka.
– Pitanje je još da li su to čisti rezultati ili je izborni inženjering. Ali, činjenica je da su ljudi oštrije išli prema liderima jer oni su ti koji u javnosti lažu. Stranka sama po sebi nema kolektivni glas, nije hor pa da laže horskim glasom, nego su, čini mi se, odbacili individualne glasove, napravili su personalnu promjenu. Sada bi, po logici stvari, kada vođa nestaje sa scene, to moralo da košta i stranku, partiju, kolektiv, grupu, kako god se to zvalo – zaključuje Bajtal.
