Jedan od njih Slobodan Ratković, koji strah potiskuje adrenalinom, za “Glas Srpske” kaže da se vatrogasci tokom intervencija suočavaju sa brojnim opasnostima i svjedoče raznim situacijama.
– Za 14 godina radnog staža u ovoj brigadi nema šta nisam vidio i gdje nisam bio. Knjigu bih mogao napisati o svim svojim intervencijama, kojih je sigurno bilo više od hiljadu, od izvlačenja ljudi iz požara ili u saobraćajnoj nesreći do spasavanja životinja – priča Ratković i dodaje da je banjalučka Vatrogasna brigada njegova druga porodica.
Ratković, po zanimanju elektrotehničar, kaže da nikad nije mogao ni zamisliti da će jednog dana biti vatrogasac.
– Ovaj posao ne bih mijenjao ni za jedan drugi, jer je veoma zanimljiv i pun adrenalina. Radni dan počinje u sedam časova postrojavanjem i tada nam kolege iz noćne predaju smjenu. Nakon toga pregledamo opremu, za šta je otprilike potrebno pola sata, poslije toga slijede doručak i kafa – priča Ratković.
Nakon te pauze, nastavlja on, komandir zadaje zadatke koje, u slučaju poziva za intervenciju, odmah prekidamo.
– U slučaju intervencije tačno se zna ko je u kojim kolima i šta je čiji zadatak. Za ovaj posao veoma je bitna fizička sprema i brzina, to znači da od poziva na rampi moramo biti spremni za 40 sekundi, a do početka gašenja požara svega nekoliko minuta – kazao je Ratković.
Najteže im, kažu uglas, padaju saobraćajne nesreće. Ratković se i dan-danas sjeća svoje prve intervencije kada je kod jednog restorana u gradu momak skočio pod automobil.
– U prvom momentu sam pomislio da je lutka u pitanju. Jedno vrijeme ta slika mi je često prolazila kroz glavu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo i meni je sve bilo lakše da to prihvatim. Na kraju sam shvatio da to ne smijem tako gledati, pitajući se kako je tek ljekarima Hitne pomoći – istakao je Ratković.
Dodao je da je ovaj posao izuzetno stresan, opasan i težak, prisjećajući se samo primjera od prije deset godina kada je u proljeće voda u banjalučkom naselju Lazarevo na nekim mjestima nadirala i do tri metra, zbog čega je bila otežana komunikacija i pristup.
– Tu sa kolegama, ne razmišljajući o svom životu, popeo sam se na krov kuće gdje nas je čekala trudnica. Ni u jednom momentu nisam razmišljao šta bi moglo biti sa mnom, jedino mi je bilo u glavi da ženu živu i zdravu dovedem na sigurno. Uprkos svim našim naporima, nismo uspjeli da je izvučemo zbog čega je intervenisala helikopterska služba – kazao je Ratković.
Prisjećajući se požara na zgradi “Elektrokrajine”, kaže da se ne zna da li je gora voda ili vatra.
– Intervencija je trajala šest-sedam sati. Naš komandir je od stresa taj dan doživio srčani udar, samo se srušio. U tom momentu sam bio na krovu i gledam da čovjek leži, a prema njemu idu medicinski radnici Službe hitne pomoći, a da ne spominjem šta se moglo desiti sa kolegama koji su prije nekoliko godina gasili požar u “Incelu”, gdje se na kraju ispostavilo da ima piralena, svi su se mogli otrovati, ali na sreću dobro su prošli – rekao je Ratković.
Rame uz rame s njim kad god je to potrebno u intervenciju ide i dvadesetdvogodišnji Pavle Tramošljika. Ovaj mladi vatrogasac ovoj brigadi se pridružio prije dvije godine, a privukle su ga, kaže, akcije koje su izazovne i humane.
– Od kada sam se pridružio vatrogascima nijednog trenutka nisam osjetio da mi je dosadno i naporno. Bilo je raznih situacija, a nerijetko se, što bi se reklo, glava nosila u torbi – priča Tramošljika.
Svaki dan je, nastavlja on, priča za sebe, od intervencija u saobraćajnim nesrećama do šumskih požara.
– Mislim da ću cijelog života pamtiti intervenciju u kojoj smo kolega Ratković i ja tražili psa koji je zalutao u kanalizaciju. Nas dvojica smo tragajući za psom u kanal ušli kod Rebrovačkog mosta i izašli na Starčevici. Nažalost, psa nismo našli, ali za mene je to bio pravi doživljaj, jer da toga nije bilo ne bih vjerovao da ima takav kanal u Banjaluci. Tu nema čega nismo vidjeli, a najviše pacova – priča Tramošljika i dodaje da su u ovoj brigadi svi za jednog, jedan za sve.
Ljudi često znaju da kažu da je, ističe on, lako vatrogascima, međutim ko se bar jednom nađe u njihovoj blizini mijenja mišljenje.
Ono što svakom vatrogascu najteže pada u ove praznične dane, pričaju oni, jeste razdvojenost od porodice koja je njihova najveća podrška. Porodica im, dodaju za kraj, daje vjetar u leđa da ne odustaju od onog što najviše vole da rade, koliko god to bilo teško i opasno.
Prema listi Svjetske zdravstvene organizacije, uz policijske službenike i zatvorske čuvare, Ratković i Tramošljika, koji su krenuli stopama svojih ujaka, bave se najstresnijim poslom.
Manjak vatrogasaca
Više mladih vatrogasaca jedino je što, tvrde Slobodan Ratković i Pavle Tramošljika, nedostaje njihovoj brigadi.
Oprema i vozila koja koriste vrhunskog su kvaliteta.
– Kad nas je više svima nam je lakše. Veliki je ovo grad tako da vatrogasaca, koliko god da je, nikad ne može biti mnogo – kazao je Ratković.