Valentina Marušić iz Banjaluke je dvadesettrogodišnja mlada žena koja ruši tabue i širi vidike. U ranim dvadesetim odlučila se na posao profesionalnog vozača i svakom vožnjom, svakim prijeđenim kilometrom, dokazuje da kabina nije rezervisana samo za muškarce i da ovo definitivno više nije samo muški poziv.S obzirom na to da se polaganju za C kategoriju može pristupiti s napunjenih 21. godinom života, Valentina je već dvije godine vozač šlepera.
“Poslije polaganja za C kategoriju, dobila sam dozvolu za vožnju šlepera i sada sam na tom mjestu. Trenutno vozim u dvojnoj posadi, a za nekih mjesec dana prelazimo na dva kamiona”, kaže Valentina za hercegovina.info.
A Valentinina samosvjesnost i odgovoran pristup poslu, može biti motivacija kako za druge žene, tako i za cijeli sistem da žene prihvati ravnopravno uz muške kolege, stvarajući im uslove za rad koji su im potrebni. Ona sama nikada nije imala neprijatne situacije, osim, kako kaže, kvara na kamionu, ali je svjesna činjenice da su žene kao nježniji pol, više mamac za ružne komentare ili pokušaje pljački u odnosu na kolege.
Playvolume00:00/00:37TruvidfullScreen
“Nisam nikada imala neprijatnu situaciju. Ni što se tiče kolegijalnosti na putu, ni firmi gdje radimo utovar i istovar. Događalo mi se da imam problem s kamionom, neki kvar, ali to je već u prirodi ovog posla. Vremenom se naviknemo. Ako je neki kvar koji znam riješiti, riješim ga, a ako ne, onda sačekam nekoga ko zna. Vučne službe i servisi su poslednja opcija.”
Prihvatajući činjenicu da rade u muškom kolektivu, žene se tako i ponašaju i trude se da sebi olakšaju posao koliko je to moguće. Pa iako je njihov trud nekada na najvećoj razini, sistem ih još uvijek nije prepoznao kao ravnopravne, pa direktno ili indirektno, one i dalje trpe.
“Što se tiče razlike između žena i muškaraca na putu, ima ih u nedogled. Pristup prema ženama se promijenio zadnjih godina, ali to još uvijek nije ni dovoljno blizu da nama olakša cijeli posao. Npr. neki parkinzi nemaju odgovarajuće tuš kabine za žene. Koliko god to zvučalo trivijalno, nije tako, sve su to sitnice koje bi korak po korak dovele više žena u naše redove. Muškarci su mnogo bolje prihvaćeni od nas, dok se za žene smatra da ne znaju voziti. Prosto se osjeti nečiji neodobravajući pogled, iako su žene odgovornije i pažljivije za volanom. U slučaju bilo kakvog napada ili pljačke, svi smatraju da su žene lakši plijen, što uopšte ne mora biti istina. Mislim da bi značilo i meni i svim mojim kolegicama da se podigne svijest oko našeg pristupa poslu i da se više obrati pažnja na naš rad, a ne na neke usputne sitnice”, iskrena je Valentina.
Prvobitni sjaj terenskog radnika i višemjesečno obilaženje Europe, pada u vodu kada se shvati koliko privatni život trpi. Biti na putu po sedmicu-dvije, pa doći kući za vikend i nije neki odmor. Valentina sve to posmatra s vedrije strane, svjesna činjenice da ovo nije dovijeka tako.
“Ja sam nekada po mjesec dana na putu i onda dođem kući za vikend. Za ta dva dana se više umorim, nego odmorim. Dok obavim sve obaveze koje me čekaju, to i nije neki odmor. Više nemam vremena za kavu ili ručak s prijateljima. Ali oni znaju i razumiju da to radim radi viših ciljeva i da se jednog dana želim skrasiti u Bosni i Hercegovini.”
Valentina se u ovom poslu postavila kao muškarac i to joj otvara vrata i jamči zasluženo poštovanje. Posao sam po sebi je izuzetno težak, ako se uz to dodaju i loši uslovi postaje nepodnošljiv. Valentina nema takva iskustava. Dignute glave, časno i dostojanstveno gazi u korak s kolegama.
