U Prijedoru je večeras održano centralno obilježavanje Dana sjećanja na Srbe stradale i prognane u hrvatskoj vojnoj akciji “Oluja”, uz prisustvo visokih zvaničnika Srpske i Srbije, predsjednika Vučića i Dodika, kao i patrijarha Porfirija, te brojnih drugih uvaženih ličnosti i građana.
„Oluja“ najtužniji dan u novijoj istoriji Srba ostavila je neizbrisiv trag u srpskom narodu i njegovom postojanju. Od 700 000 Srba koji su u Hrvatskoj živjeli prije rata sada ih je na popisu tek oko 100 000.
– Sabrali smo se ovdje da se pomolimo za našu braću i sestre iz Dalmacije, Like, Banije, Korduna kojima je u ljeto 1995. godine Prijedor bio prva stranica spasa tokom ne bivalog po razmjerama nasilnog egzodusa našega naroda. neki su zastali i ostali ovdje, neki su nastavili dalje. Bol nema ni naciju ni vjeru, bol je bol, ma čiji bio. – rekao je patrijarh srpski Porfirije, koji se prvi obratio prisutnima.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik rekao je da je akcija “Oluja” bila udruženi zločinački poduhvat SAD i Hrvatske koja je jedva dočekala da etnički očisti ovaj prostor od Srba.
– To se ne može oprostiti. Amerika može biti velika, ali je unižena i mala jer prema jednom malom narodu uporno održava negativan odnos, kako u Republici Srpskoj tako i u Srbiji. Amerika od prvog dana ruši prava Republike Srpske i Dejtonski sporazum i nikad nije prestala.
Učili su nas mnogo puta i odgajali nas da o našim stradanjima i patnji ćutimo. Gotovo da je bio uobičajen refleks srpskog naroda da ne govori o svojim stradanjima.
Tek prije devet godina, zahvaljujući jednom upornom Srbinu, Vučiću, deveti put smo ovde da obilježimo stradanja, da kažemo da nećemo zaboraviti – istakao je Dodik u Prijedoru na centralnom obilježavanju Dana sjećanja na stradanje i progon Srba u “Oluji”.
On je istakao da je Prijedor grad stradalnik i grad junak.
– Nismo ovdje došli da omalovažavamo žrtve, ni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ni ja. Imamo pravo da obilježavamo naša stradanja – poručio je Dodik.On je rekao da nikada neće dozvoliti da neko omalovažava srpski narod i Republiku Srpsku.
Dodik je rekao da je danas odlučeno da status boraca iz Republike Srpske Krajine bude izjednačen sa statusom boraca iz Srpske.
– Srpski narod je napravio dvije države, Republiku Srpsku i Srbiju, i borićemo se jednako za to – poručio je Dodik.
Prisutnima se obratio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekavši kako je “Oluja“ je najveće etničko čišćenje u Evropi od 1945. godine.
Za “Oluju“ se, kaže, koriste razni izrazi, ali ne žele da kažu da je to najveće etničko čišćenje u Evropi od 1945. godine.
Podsjetio je da, povodom optužnice koja je podignuta u Beogradu u slučaju ratnog zločina na Petrovačkoj cesti, niko iz svijeta nije rekao, ni iz jedne zemlje sa Zapada, da je srpsko tužilaštvo odradilo odličan posao, i da dječja smrt ne smije da bude nakažnjena.
– Zato je važno da mi Srbi budemo jedinstveni, da se držimo zajedno i da kažemo šta je to što se dogodilo, i da od toga ne odustajemo.
Sa toliko se problema suočavamo, da i mi koji moramo da brinemo o narodu, moramo da damo oduška i sopstvenim mislima i emocijama. Danas smo bili na Petrovačkoj cesti, na samo jednom mjestu u toj najtužnijoj koloni napravljenoj još od 1945. godine na tlu savremene Evrope o čemu svi u cijeloj Evropi ćute.
Posao i dužnost Srbije, istakao je predsjednik Srbije, da bude uz narod Republike Srpske kada je teško.– Srbija neće da uvodi sankcije i pomoći će Republici Srpskoj – poručio je Vučić.
Jovana Đaković podijelila je sa okupljenima svoja sjećanja na “Oluju“, koju je preživjela kao osmogodišnja djevojčica.Sjeća se da je iz Knina iščupana sa svog igrališta i od svojih drugara, i da je nastupilo sivilo.
Novi dom je sa porodicom našla kod Kruševca, potom u Pančevu, a život ih je potom poslao u Prijedor.
Ona je rekla da je 1987. godine rođena u Kninu u porodici Damjanić, živjela srećno djetinjstvo, okružena rođacima, komšijama i prijateljskim licima, ne znajući da postoje loši ljudi.
“Iz Knina sam istrgnuta olujnim vjetrom 4. avgusta 1995. godine. Iščupana iz svog igrališta, sa svoje ponike, od svojih lutaka i drugara. Sa osam godina je cijeli moj mali svemir prestao da postoji, zamijenjen je strahom, tvrđavom koja gori, pitanjem `gdje je tata` i sivilom”, navela je Jovana.
Kolona je, kaže, zapamćena kao beskonačna agonija, kao mjesto tišine, bez osmijeha, bez postavljanja pitanja.
“Čuo se tek poneki jecaj, lelek i zvuk aviona. Sjećam se žeđi, maminog na silu namještenog osmijeha. Dalje se malo čega sjećam do trenutka kada me je na livadi ispred kasarne u Banjaluci probudilo žarenje tatine brade na obrazu”, pamti Jovana.
Novi dom privremeno nalaze u okolini Kruševca, odakle nakon sedam godina sele u Pančevo gdje će provesti nepune tri godine, a potom ih život šalje na još jedno putovanje kada se 2004. godine doseljavaju u Republiku Srpsku, u Prijedor.
“Nije Krajina, ali blizu je. Ovdje sestra i ja završavamo srednju školu, zasnivamo radni odnos, zasnivamo porodice. Ja volim reći da sam pod Dinarom nikla, a pod Kozarom narasla! Knin nosimo u srcu i usadile smo ga u srca naše djece. Na Srbiju imamo lijepa sjećanja. Divna prijateljstva su tu nikla i traju i dan-danas, ali taj stalno narušeni osjećaj pripadnosti koji me je uvijek pratio se promijenio tek kada sam rodila svoje prvo dijete, Milicu. Tada je, zbog te jedne male Prijedorčanke Prijedor definitivno postao moj i tada sam konačno prigrlila Republiku Srpsku”, istakla je Jovana.
