Najvažniji zadatak Srpske, kada je riječ o procesu transplantacije, jeste promjena svijesti stanovništva o značaju doniranja organa i spasavanju ljudskih života, jer stručnjaci tvrde da se zakonska rješenja ne mogu pomjeriti sa mrtve tačke sve dok god građani odbijaju da učestvuje u ovom procesu.
Srpska jedina u regionu i dalje nema ni registar pacijenata kojima je potrebna transplantacija organa ili tkiva, kao ni onih kojima je ona obavljena, a ne posjeduje ni jedinstvenu listu donora.
Jedina mogućnost transplantacije u Srpskoj jeste, kako je za “Glas Srpske” istakao nacionalni koordinator za transplantacije RS Goran Topić, transplantacija bubrega, koja se obavlja sa živog donora i to samo na Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) RS koji ima apsolutno sve što je potrebno za taj proces, u smislu opreme i kadra.
Kada je riječ o kadaveričnoj transplantaciji, prema njegovim riječima, to je državni projekat gdje bi prvo trebalo početi sa podizanjem svijesti stanovništva o donorstvu organa.
– Rodbina preminulih ne želi da pristane na kliničku obdukciju pacijenta, a kamoli na doniranje organa. Potrebno je razgovarati i širiti pozitivne priče ljudi čiji su životi spaseni transplantacijom kako bi se više porodica preminulih odlučilo da daju saglasnost za doniranje organa – kazao je Topić.
Dodao je da bi trebalo primijeniti model Hrvatske, koja je najuspješnija u Evropi o tom pitanju.
– U ovu priču svi moraju da se uključe sve institucije pa i mediji. U Hrvatskoj je taj proces trajao pet godina. Mi legislativu jednim dijelom imamo, odnosno resorno ministarstvo je uradilo dio zakona, međutim, na terenu nemamo ništa – istakao je Topić.
Da bi to, naglasio je on, bilo moguće potrebno je, između ostalog, imati transplantacione koordinatore po bolnicama, edukovati osoblje o moždanoj smrti.
– Kad se sve to završi nailazimo na prepreku kod rodbine koja bi trebalo da da saglasnost da donira organe pacijenta – rekao je Topić.
Prema njegovim riječima, u Srpskoj na dijalizi trenutno ima oko 1.000 pacijenata, od kojih je 20 odsto za transplantaciju bubrega.
– Kad je riječ o srcu i plućima te pacijente trebalo bi slati u veće referentne centre, kao što je Beč za ovu regiju. Kad je u pitanju jetra, tu imamo relativno mali broj pacijenata. Moguće je, osim tih organa, uraditi i transplantaciju rožnjače – kazao je Topić.
Transplantacija srca za pacijente sa ovih područja gotovo je nemoguća, jer da bi to uradili u EU, morali bi biti državljani jedne od njenih članica.
– BiH ne može ući u Evrotransplant jer nije članica EU, što je jedan od uslova. Da bi oni pristali da BiH bude neki polučlan, drugi uslov je da za jedan organ mi doniramo pet, što je prosto nemoguće – objasnio je Topić.
U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS ističu da su u Srpskoj na snazi dva zakona kojima je regulisana oblast transplantacije. Riječ je, kako su naveli, o Zakonu o transplantaciji ljudskih organa i Zakonu o transplantaciji ljudskih tkiva i ćelija koji su u skladu sa pravnom tekovinom EU i preporukama Evropskog komiteta za transplantaciju organa (CD-P-TO).
– Iz ovih zakona proizašli su određeni pravilnici kojih ukupno ima 12 i koji pobliže uređuju oblast transplantacijske medicine, postupak transplantacije, kao i aktivnosti u okviru iste. Time je obezbijeđen jedan od uslova za sprovođenje postupka transplantacije ljudskih organa, tkiva i/ili ćelija, odnosno uzimanje organa od živog davaoca, ali i uzimanje organa od umrlog davaoca u svrhu transplantacije – istakli su u ministarstvu, dodajući da je za uspješno sprovođenje kadaverične transplantacije, odnosno transplantacije kod koje se uzima ljudski organ od umrlog davaoca radi presađivanja u tijelo primaoca, potrebno ispuniti i neke druge uslove, s obzirom na to da je riječ o zahtjevnom i kompleksnom sistemu upravljanja transplantacijskim programom.
Fond zdravstvenog osiguranja RS u protekle tri godine finansirao je transplantaciju bubrega za 24 osiguranika u Minsku, čime je napravljen značajan iskorak u unapređenju kvaliteta života oboljelih.
Transplantaciju organa za osiguranike ovaj fond finansira u potpunosti ukoliko se ova usluga radi u ustanovama sa kojima ima potpisane ugovore.
Osigurana lica mogu da ostvare pravo na liječenje i u ustanovama izvan RS sa kojima Fond ima potpisan ugovor onda kada njihovo liječenje nije moguće sprovesti u našim zdravstvenim ustanovama.
