Upozoravaju da je rat u Ukrajini samo ubrzao jedan proces koji je započet još prije par godina, kada su u vrijeme pandemije virusa korona centralne banke širom svijeta odštampale ogromne količine novca, što sada dolazi na naplatu.
Da li smo na pragu velike depresije poput one iz 1929. godine kada je svaki četvrti Amerikanac bio siromašan? Kako je do tada ekonomija SAD bila vodeća i u neku ruku pokretač razvoja svjetske privrede, tako se i kriza prelila u cijeli svijet. Posljedice su se osjetile u svim državama, a najteže je bilo u onim industrijski razvijenijim.
Kako stvari stoje, sve smo bliži sličnom scenariju, jer oni koji bi trebalo da svijet izvuku iz krize donose odluke koje ga u stvari sve više guraju ka ivici jedne velike provalije u kojoj se dno ne može ni naslutiti.
Rekordi
Prema posljednjim podacima, godišnja inflacija na nivou evrozone iznosila je rekordnih 9,9 odsto, što je za EU do sada bilo nepojmljivo. “Najniže” stope su zabilježene u Francuskoj (6,2), Malti (7,4) i Finskoj (8,4), a najviše u Estoniji (24,1), Litvaniji (22,5) i Letoniji (22).
Stopa potrošačke inflacije u Britaniji porasla je na 10,1 odsto, vrativši se na četrdesetogodišnji maksimum, koji je zabilježen u julu. Analitičari upozoravaju na to da će britanska inflacija dostići čak 18 odsto početkom 2023, što je najviša stopa od 1976. godine, uprkos tome što je Banka Engleske već podigla kamatne stope šest puta od decembra. Najveća britanska mreža banaka hrane uputila je nedavno urgentnu molbu, upozorivši da se suočava sa najtežom zimom ikada, jer je sve više ljudi u toj zemlji u riziku od gladi zbog pogoršanja krize troškova života. Teška situacije je i u Italiji, gdje je ona na nivou od 8,9 odsto. Tako visok rast cijena osnovnih životnih namirnica i dobara za ličnu potrošnju nije zabilježen u Italiji od 1983. godine.
Ništa bolje nije ni u Americi, gdje je prošlog mjeseca iznosila 8,2 procenta i kreće se blizu najviših nivoa iz ranih osamdesetih godina. Najgore je ipak u Turskoj, u kojoj je inflacija premašila 83 procenta. Rast potrošačkih cijena u toj zemlji od 84 miliona stanovnika dostigao je u septembru nov dvadesetčetvorogodišnji maksimum od 83,45 odsto, a mnogi građani Turske kažu da su se cijene osnovnih dobara u nekim slučajevima više nego utrostručile u proteklih 12 mjeseci. Inflacije se, nažalost, prelila i na zemlje u regionu pa tako ona u BiH iznosi oko 16 odsto, Srbiji oko 14, a Crnoj Gori 12 odsto. Primjera radi, inflacija u Kini zabilježila je godišnji rast od samo 2,8 odsto i to zbog, kako je pojašnjeno, rasta cijena svinjskog mesa na svjetskom tržištu.
Neobrano grožđe
A kako su se uopšte Amerika i Evropa našle u ovom neobranom grožđu? Podsjećanja radi, tokom 2020. i 2021. godine, američka vlada je ubacila čak 5.000 milijardi dolara u finansijski sistem. Slično je bilo i u Evropskoj uniji, u kojoj se nemilice štampao novac, koji je otišao direktno, ne samo kompanijama i bankama već i pojedincima i malim preduzećima, kako bi ih održali na površini nakon što je pandemija zamrznula ekonomsku aktivnost i mobilnost. I moralo je to kad-tad doći na naplatu.
Rat u Ukrajini i aktuelna energetska kriza samo su ogolili dosadašnju pogubnu finansijsku politiku američkog FED-a, ali i evropske i engleske centralne banke. One sada pokušavaju da primijene recept koji se pokazao kao uspješan u nekom ranijem periodu, tokom sedamdesetih, kada je tadašnji prvi čovjek FED-a naglo povećao ciljne kamatne stope na više od 20 odsto i izazvao vještaku recesiju, koja je potom utrla put za spektakularan period ekonomske ekspanzije SAD.
Novi pokušaji centralnih banaka da se na isti način izbore sa problemima koje su sami napravili čini se da su osuđeni na propast, jer su i uzroci krize drugačiji i kompleksniji pa bi samim tim i “alati” za suzbijanje trebalo da budu promijenjeni i usklađeni sa novom situacijom.
Umjesto toga centralne banke u pokušaju da sačuvaju svoj “kredibilitet” nastavljaju sa politikom povećanja cijene zaduživanja, da bi izazvale vještačku recesiju i svjesno povećale nezaposlenost i snizile kupovnu moć. Drugim riječima, treba učiniti ljude “prosječno siromašnijim” da bi mogli manje trošiti, a što bi onda, kako u udžbenicima stoji, trebalo da zaustavi rast inflacije. Jer, ako nema potražnje, nema ni rasta cijena.
Primjera radi, američki FED je pojačao napore da istisne inflaciju iz američke ekonomije primenjujući ogromno povećanje kamatnih stopa s nadom da će umanjiti potražnju za robom i uslugama. Urađeno je to sada pet puta. Međutim, uprkos podizanju kamata neviđenom brzinom, malo je znakova da će cijene popustiti. Umjesto toga svjedoci smo da inflacija nastavlja da raste. Drastično povećanje kamatnih stopa nije dalo željene rezultate. Naprotiv. Ono što zabrinjava je što centralne banke ne odustaju od novog dizanja kamata, jer se i dalje računa da “snažna” američka i evropska tržišta rada ipak mogu da tolerišu pritisak viših troškova zaduživanja.
Novi strahovi
Sve je više onih koji kritikuju jedan takav pristup, navodeći kako su posljednji izvještaji o inflaciji apsolutna katastrofa te da pokazuju da šta god zvaničnici centralnih banaka rade za sada ne funkcioniše.
Upozoravaju da su kamatne stope vrlo grub alat za kontrolu inflacije, jer mogu uzrokovati ozbiljnu kolateralnu štetu, ali i da podizanje stopa ne funkcioniše, jer su krivci za ovu krizu – korporativne cijene, enormni troškovi energije i pokidani lanci snabdijevanja. Bez rješavanja ove tri stavke, a prije svega pitanja normalizacije cijena energenata na svjetskom tržištu, neće biti spasa za svjetsku ekonomiju, a prije svega onu evropsku. Mišljenja su i da se centralne banke ne mogu same boriti protiv inflacije, jer su njihovi alati previše tupi.
Zbog toga postoje i ozbiljni strahovi da bi pretjerano povećanje kamata moglo potpuno ugušiti ekonomiju, koja već pati od prekinutih lanaca snabdijevanja i vrtoglavog rasta troškova sirovina i energije. Ako kamatne stope nastave značajno da rastu, to bi je moglo još više opteretiti. Preduzeća neće moći prodavati svoju robu i smanjiće proizvodnju. Takođe, veće kamatne stope znače i da firme moraju platiti više za kredite, što će dovesti i do pada inovacija i ulaganja.
Pokušaj da se ograniče cijene energenata na svjetskim tržištima prvi je korak da bi se izvuklo iz ove situacije. Odluka američkog predsjednika da iz američkih rezervi na tržište plasira oko 15 miliona tona nafte upravo je na fonu tih novih pokušaja da se ukroti inflacija, koja se ponaša poput podivljalog konja, pogotovo pred predstojeće izbore za Kongres.
Ovaj potez je uslijedio dvije nedjelje nakon što se organizacija OPEK Plus, koju predvodi Saudijska Arabija, svrstala uz Rusiju i pristala da smanji proizvodnju, što je izazvalo strahovanja od novog rasta cijena na američkim pumpama. Međutim, ostaje nejasno da li će Vašington posegnuti i za zabranom izvoza nafte, jer su strateške rezerve na najnižem nivou od 1984. godine. To bi dodatno moglo iskomplikovati situaciju u Evropi i baciti je u novi nokdaun iz kojeg će teško stati na noge.
Rješenja
Određene korake pokušavaju preduzeti i u samoj Evropskoj uniji, u kojoj razmatraju paket mjera koji predviđa zajedničku kupovinu gasa, uvođenje mehanizma za ograničavanje cijena na berzi gasa i solidarnost među državama članicama. Evropska komisija je predložila i reformu indeksa na holandskoj berzi plina – TTF, koji služi kao referentna vrijednost za Evropu. Taj indeks uzima u obzir samo gas koji se dostavlja gasovodima.
Biće razgovarano i o “iberijskom modelu”. Španija i Portugalija su ovog ljeta ograničile cijenu gasa koji se koristi u njihovoj lokalnoj proizvodnji električne energije. Dok Njemačka i Holandija strahuju da bi ovaj model izazvao rast potražnje za gasom, druge zemlje, na čelu sa Francuskom, pokazuju spremnost da podrže tu ideju.
Sve ovo bi mogla upropastiti Rusija, koja je istakla da u slučaju ograničavanja prodajnih cijena postoji opasnost da u potpunosti bude zaustavljena prodaja ruskih energenata za zemlje članice Evropske unije. Na ruku Evrope i SAD ne idu ni posljednje poruke iz OPEK-a da neće povećavati svoju proizvodnju, kako bi bile snižene cijene crnog zlata na globalnom tržištu. I treće, zategnuti odnosi između Berlina i Pariza prijete da zakomplikuju ionako tešku i neizvjesnu situaciju u EU.
Imajući sve ovo u vidu, može se zaključiti da je svijet ušao u jedno vrzino kolo i spiralu iz koje ga sigurno neće izvući samo mjere centralnih banaka. Sve dok rat u Ukrajini ne bude završen, ne budu uspostavljeni raniji lanci snabdijevanja i ukinute sankcije Rusiji, prije svega one koje se odnose na gas i naftu, inflacija će se ponašati poput divljeg konja, kojeg je nemoguće ukrotiti i pripitomiti.
Druga opcija je da u narednih pet-šest godina, koliko je potrebno za izgradnju nekih novih izvora snabdijevanja Evropa “istrpi” veliku inflaciju i recesiju i po cijenu siromaštva. Pitanje je samo koliko su na to spremni sami građani. Sve češći protesti i socijalni nemiri, od Italije i Francuske, preko Njemačke i Češke, najbolje govore da je voda ne samo došla do usta, već da je sve više potrebna boca sa kiseonikom, koju briselski tribuni za sada nemaju u skladištu.
Riječi briselskih političara da traže rješenja za što lakši prolazak kroz ovu krizu i olujno vrijeme, zvuče poput priča za laku noć, jer dok ne budu riješeni uzroci krize, restriktivne mjere neće davati rezultat, već će samo sve dublje gurati svijet u sveopšte siromaštvo i depresiju, kako fizičku tako i psihičku.
Nažalost, BiH će morati dijeliti sudbinu EU, pogotovo zbog monetarnog sistema i pupčane vezanosti marke i evra. Naravno, ne treba zaboraviti ni na predstavnike vlasti, koji se proteklih nekoliko mjeseci svojski “trude” da ne usvoje ukidanje poreza i akciza na gorivo. Jedina naša prednost je što imamo dovoljnih količina struje i to po cijenama koje su daleko manje od onih trenutnih na globalnom tržištu.
Doktor propast
Poznati američki ekonomista Nurijel Rubini, poznat pod nadimkom Doktor Propast, jer je “uspješno” predvidio ekonomski krizu 2008. godine, ponovo upozorava. Rubini smatra da će “toksična ekonomska kombinacija niskog rasta i visoke inflacije dovesti do masovnih nesolventnosti i kaskadnih finansijskih kriza širom svijeta u narednim godinama”. Njegov argument se zasniva na ideji da ulazimo u novu eru za globalnu ekonomiju nakon što su “hiperglobalizacija”, relativna geopolitička stabilnost i tehnološke inovacije pomogle da se inflacija zadrži još od hladnog rata. Rubini vjeruje da će naša nova era “velike stagflatorne nestabilnosti” biti podstaknuta inflacionim trendovima poput starenja stanovništva, klimatskih promjena, poremećaja u snabdijevanju, većeg protekcionizma i preusmjeravanja industrije, odnosno procesa vraćanja prekomorskih poslova u njihove izvorne zemlje.
