Zemlje članice NATO u Evropi suočavaju se sa sve većom krizom – Rusija i Kina se ubrzano naoružavaju, a Moskva prelazi na potpunu ratnu ekonomiju.
Iako su SAD i dalje jake, a ukrajinski otpor je ne jenjava, i jedno i drugo bi moglo da se promijeni veoma brzo, piše autor Luis Pejdž u svom komentaru za britanski “The Telegraph”.
Što je još gore, u Americi je došlo do političke promjene. Trampovo krilo Republikanske partije, smatra autor, ne odražava ono što većina Amerikanaca želi – ipak je Donald Tramp postao predsjednik, a možda i ponovo, zbog užasnih demokratskih kandidata. Tvrdolinijski republikanski političari koji trenutno blokiraju pomoć Ukrajini ne govore u ime većine Amerikanaca, ali brojke na Kapitol Hilu im daju neproporcionalan uticaj.
Ono što se manje razumije jeste da je predsjednik Džo Bajden takođe nepouzdan saveznik. On je namjerno odbio da Ukrajini da oružje koje bi moglo da sruši Kerčki (Krim) most koji povezuje rusko kopno sa Krimom – što bi potencijalno bio odlučujući udarac Kremlju – jer je zaplašen Putinovom nuklearnom bravadom. Bajden nije čak ni poslao tenkove sve dok ga Britanija nije “gurnula” svojom odlukom da isporuči, navodi Pejdž (odvraćajući mu pažnju ili, vjerovatnije, namjerno ne pominjući pritisak Berlina na Vašington po istom pitanju, op.a). On takođe, kako smatra autor, ne predstavlja Amerikance, iako je glavnokomandujući.
Scenario iz noćne more je onaj u kojem Rusija uspijeva da spoji završetak borbi u Ukrajini i nastavi masovno naoružavanje i mobilizaciju koja je u toku. Dugoročno gledano, ruska ekonomija će se urušiti pod pritiskom baš kao što se dogodilo Sovjetskom Savezu. Ali kratkoročno – vjeruju Poljaci za samo tri godine – ruska vojska bi mogla da se vrati, veća i prekaljena u borbi. A onda Kina kreće protiv Tajvana, kao što Vladimir Putin kreće protiv NATO-a, predviđa autor.
Ključna potreba – bespilotno vazduhoplovstvo i rakete
Da su SAD bile odlučne i voljne da podnesu teret borbi, vjerovatno bi mogle da pobijede u oba rata odjednom. Ali, kao što se moglo vidjeti, budući predsjednik možda nije odlučan ili voljan da to učini, pa se postavlja pitanje šta to znači za zemlje sa ove strane Atlantika.
Kako autor navodi, ovdje važi stara izreka: “Ako hoćeš mir, spremaj se za rat”. Britanija i Evropa konačno moraju da vode računa o sopstvenoj odbrani umjesto da troše svoj novac na naduvene države blagostanja i da se oslanjaju na Ameriku za svoju bezbjednost. Međutim, ne radi se samo o većoj potrošnji na odbranu, već i o efikasnom trošenju, kako je istaknuto. Širom zapadnog svijeta, bivši vojni oficiri tvrde da situacija u Ukrajini znači da su Evropi potrebne ogromne količine tenkova, oružja i granata.
Mada, po mišljenju autora, Evropa ne bi trebalo da se bori na taj način. Ruska invazija, upotrebom masivnih tenkova i artiljerije, bila je krvavi neuspijeh, kao što je ukrajinska kontraofanziva, takođe oslanjajući se na tenkove i artiljeriju, završila u krvavom ćorsokaku. Evropljani bi trebalo da žele da se bore kao što su se Zapad, pa i SAD, borili u Iraku i Libiji – cilj je da se slomi ruska protivvazdušna odbrana i dominira nebom, a zatim eliminišu ruski tenkovi i artiljerija odozgo.
Evropi su potrebni različiti sistemi i oružje – uglavnom rakete i dronovi raznih tipova, a ne avioni sa posadom – koji će joj omogućiti da potisne ili uništi protivvazdušnu odbranu. U vojnoj terminologiji, SEAD (Suzbijanje neprijateljske protivvazdušne odbrane) ili DEAD (uništavanje neprijateljske protivvazdušne odbrane). Tamo je potrebna udarna snaga, opet uglavnom bez posade, da porazi neprijateljske snage.
Neki vide da potreba raste – širom Evrope i Britanije, kompanije za proizvodnju oružja bukvalno balave nad idejom da će njihove vlade uložiti ogromne sume u razvoj – od nule – raznih tehnologija oružja koje imaju samo SAD.
Britanska politika je odavno bila da će to početi da rade i prije ruskog napada na Ukrajinu, kroz projekte poput programa razvoja budućeg stelt borbenog aviona “Tempest” (koji bi trebalo da bude gotov do 2035. i da će biti okosnica širi britansko-italijansko-japanski vazdušni savez, op.a.). Ali, ističe Pejdž, sva ova vojna oprema je potrebna brzo i mora zaista da funkcioniše i da bude pristupačna.
Praksa korišćenja budžeta za odbranu kao koncepta za otvaranje novih radnih mjesta mora se prekinuti, ističe Pejdž, i umjesto toga kupovati robu “sa police”.
Kupujte umjesto da razvijate lošiji proizvod decenijama
Poljska, koju autor u ovom smislu naziva razumnom – koja je daleko više fokusirana na to pošto se graniči sa Rusijom – nije izgradila vojnu industriju od nule. Poljaci su, kako se navodi, jednostavno kupili ogroman broj tenkova – koji za Poljsku imaju mnogo više smisla nego, na primjer, za Britance – od Južne Koreje, a moćne rakete od SAD.
Ako Britanija, na primjer, odluči da su joj potrebni tenkovi, trebalo bi da ih jednostavno kupi od dobrih proizvođača poput Južne Koreje, Njemačke ili Izraela, umjesto da pokušava da oživi svoju umiruću industriju tenkova, kao što je to do sada učinjeno.
Pošto se oprema SEAD/DEAD stvarno proizvodi samo u SAD, treba je kupovati tamo, pa tako i lovce pete generacije, umjesto da troše decenije i milijarde na program “Tempest”, za koji autor procjenjuje da nikada neće biti tako dobar. kao američki proizvod jer ne može i neće da troši toliko novca na svoj razvoj. Isti je slučaj i sa svim ostalim što je potrebno, kao što su sistem Patriot i drugi vođeni raketni sistemi, Tomahavci i slično, a čak i da se kupuje ‘sa police’, vremena je užasno kratko, navodi autor.
Kada je riječ o Britaniji, navodi se da svakako postoje stvari koje će zemlja morati da izgradi sama, na primjer sopstvene podmornice, budući da SAD planiraju da izgrade dovoljne količine ovih plovila za sebe i Australiju. Međutim, trebalo bi da budu naoružani američkim oružjem. Isto je i sa mini-podmornicama, a zemlja proizvodi i neka druga oružja svjetske klase, poput snajperskih pušaka ili oklopnih terenskih vozila. Ali u svakom slučaju, poruka autora je da prestanete da pokušavate da sve sami uradite i da se upustite u multinacionalne pokušaje da se repliciraju stvari koje Britanija jednostavno može da kupi. Ti pokušaji se, smatra on, uvijek završe katastrofalno, ukazujući na projekte Evrofajter, Si vajper i Merlin.
Kada kupujete u inostranstvu, trebalo bi da prestane da se miješa u britansku industriju i da diže u vazduh savršeno dobre proizvode, kao što se ranije dešavalo. Ukratko, kao i Poljaci, navodi autor, treba da se uozbiljimo. Ukrajinci kupuju Evropi i Britaniji dragoceno vrijeme, po strašnoj cijeni u krvi. Britanija, (a može se pretpostaviti da autor misli i na ostatak Evrope, op.a.), zaključuje Pejdž, treba da ih naoruža i naoruža do zuba, ne stvarajući sebi poslove – i to treba učiniti prije nego što biće prekasno, prenosi Jutarnji.
