Čovjek sa trideset godina je još uvijek mlad. Bez dovoljno iskustva i mudrosti. Ni blizu onoga što može da uradi i postigne za čitav životni vijek. A kamoli država. Sa istorijskog aspekta to je treptaj oka, ali sa aspekta značaja za opstanak srpskog naroda sa lijeve srane Drine trideset godina je veoma značajan jubilej. Zbog intenzivnog razvoja događaja, velikih izazova i iskušenja u te tri decenije je stalo mnogo više nego u nekoliko vijekova „srećnijih“ zemalja.
PIŠE: DRAGAN MILANOVIĆ
S obzirom na trenutno političko stanje u Republici Srpskoj i činjenicu da je, nažalost, društvo duboko podijeljeno iznošenje nacionalnih stavova je veoma klizav teren. Ali je neophodno. To je klizav teren iz razloga što svaki iznesen stav bude dočekan na nož od one druge polovine koja ne podržava politiku partije ili političke grupacije kojoj pripadaš. A politika je trenutno takva da je determineše nekoliko motiva. Da što jače udariš protivnika, da prikriješ rezultate loše vladavine i prethodnih postupaka i da se dodvoriš onoj „tvojoj polovini“. Malo ili nimalo je tačaka presijecanja. Mislim na unutrašnje prilike, mada i spoljni faktor nije nimalo beznačajan. Pokazao se kao nedobronamjeran. Međunarodna zajednica, kako je često zovemo, iako taj termin ništa ne znači, u prošlosti a i sada je veoma malo vodila računa kako se živi na ovim prostorima. Uglavnom se rukovodila vlastitim interesima zanemarujući volju, želje i potreba naroda koji ovdje žive.
Da se vratimo unazad dvadesetak godina. Sada već, za nas, daleke 1998. godine visoki predstavnik je ranio Republiku Srpsku, a ta rana ni dan danas nije zacijelila. Svima poznata situacija koju nikad ne treba prestati spominjati je smjena legalno izabranog predsjednika Republike Srpske Nikole Poplašena. Taj manevar koji su izveli stranci uz sadejstvo naših političara, koji nisu birali sredstva da se domognu vlasti, je početak intervencionizma i disciplinovanja srpskih političara koji još uvijek traje. Tada po prvi i jedini put u ovoj kratkoj istoriji smo dobili nelegalnog premijera, koji nije dobio mandat od predsjednika republike kako to Ustav nalaže. Kako kažu, karma je čudo. Sad se oko tog istog bivšeg premijera steže obruč od onih istih koji su „skinuli glavu“ Nikoli Poplašenu. Ne likujem. Ne daj Bože. Čak sam i nesrećan zbog toga. Izričito sam protiv toga da nam nezvani gosti uređuju kuću. Ali da smo imali dovoljno svijesti, odgovornosti i političke mudrosti (da ne kažem patriotizma) svi smo se trebali oduprijeti tim potezima od prije više od dvije decenije i ubijeđen sam da bismo do sada imali mnogo čistiju situaciju i ne bismo na tridesti rođendan imali ove teme koje nas sada opterećuju.
Nakon toga su uslijedile mnoge odluke koje su umanjivale značaj i integritet Republike Srpske. Neke pod velikim pritiskom, uz oduzimanje ljudskih i građanskih prava, a bogami, neke dobrovoljno. Istini za volju, malo je nevinih iz tog perioda.
Jedna od onih odluka koje su najviše udarile na emociju srpskog naroda je ukidanje simbola Republike Srpske. Grba i himne. Ja se nikad nisam navikao niti razvio emociju prema aktuelnom, ne grbu, nego amblemu, kako su ga nazvali, dodatno nas omalovažavajući, a naročito ne prema himni „Moja Republika“. Još uvijek se jedino naježim na taktove „Bože pravde“. Tada je ista ona grupa političara koja se nakon pet, šest godina opozicionog djelovanja vratila na čelo Republike Srpske, čini mi se prije nego što je stigla odluka, raspisala konkurs za nove simbole. Bez velikog opiranja.
Moja uvjerenja i odnos prema Republici Srpskoj se nisu promijenila. I 1998. sam bio protiv smjene izabranih predstavnika srpskog naroda (i ne samo srpskog) i 2022. takođe.
Republika Srpska nije ničija osim njenog naroda. Političke partije i pojedinci su prolazna kategorija. I zato je veoma opasno poistovjećivati političare sa njenim statusom. Pogubna je teza „bez mene nema ni Srpske“. NJe će biti i kad ne bude svih nas. Osim ako je u borbi za vlastiti opstanak ne devastiramo do te mjere i ekonomski i politički da će njeno postojanje izgubiti smisao. A to je do nas. Nije ni do stranaca ni do naših komšija. Okvir djelovanja koji nam je omogućio Dejtonski sporazum je dovoljan da se razvijamo u svakom smislu. Ako znamo i ako hoćemo.
Srećan ti rođendan Republiko Srpska!
U Hercegovini, uoči Svetog Stefana 2022. godine
(Autor teksta je odbornik u Skupštini Grada Banjaluka)
