Italija, napisao je francuski filozof Gi Debor 1968. godine, sažima socijalne kontradikcije čitavog svijeta i kao takva, postala je “laboratorija za međunarodne kontrarevolucije”.
Politički analitičari širom svijeta danas se utrkuju da utvrde da li izjave buduće premijerke Italije Đorđe Meloni mogu da je okarakterišu kao fašistu, neofašistu ili postfašistu.
Zašto djeluje, pitaju se, kao da Italijani razmišljaju o povratku najmračnije politike svoje zemlje.
Međutim, da li Italija zaista doživljava vaskrsnuće svoje fašističke prošlosti? I, još značajnije, da li je Italija eksperiment koji bi ostatak svijeta možda mogao da slijedi? Prvi odgovor je “ne”, a drugi “da”, piše italijanski filozof Lorenco Marsili u autorskom tekstu za Gardian.
Oni koji definišu stranku Braća Italije Đorđe Meloni kao fašističku promašiće poentu. Ova partija nije toliko nasljednik fašističkog pokreta Benita Musolinija koliko prva evropska replika američke Republikanske partije.
– Meloni je mudra politička liderka sposobna da igra na duže staze. Ona je 2012. napustila relativno sigurno uporište Silvija Berluskonija kako bi formirala svoju malu partiju Braća Italije. Čekala je svoje vrijeme i godinama je izgrađivala. Zatim je 2021. odbila brz uspon na vlast i pridruživanje vladi nacionalnog jedinstva Marija Dragija – piše Marsili.
“Sada je osvojila vlast i to kao prva žena u teškom patrijarhalnom društvu. Malo je vjerovatno da želi da protraći takvo dostignuće na pokušaj obnove fašističke ideologije od pre sto godina. Njen cilj je da ojača jezgro nove italijanske i evropske politike”.
Ova želja, ističe, proistekla je u periodu pred izbore. Meloni je učinila sve što je bilo u njenoj moći da uvjeri američku administraciju da će nastaviti sa evroatlantskom, antiruskom i antikineskom pozicijom.
– U isto vrijeme, nastojala je da uveri finansijska tržišta, pa i EU, da će njena vlada držati javni dug pod kontrolom. Po oba pitanja, izazvala je nezadovoljstvo svojih saveznika Berluskonija i Matea Salvinija koji je flertovao sa empatijom prema Rusiji i prekomjernim trošenjem sredstava – dodaje.
