U posljednjih 200 godina živimo na izvitoperen način, koji vodi ka uništenju, i to se vidi golim okom, u svemu, pa i u odnosu prema radu i prema ljudima, kaže za Srpskainfo Miodrag Živanović, penzionisani profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci.
Popularni profesor Žile, kojeg mnogi smatraju posljednjim istinskim filozofom u akademskoj zajednici u BiH, govori zašto danas nema dostojanstvenog rada i kako je cijela planeta već odavno krenulakud ne treba.
Povodom 1. maja, Međunarodnog praznika rada, juče su mnogi govorili o radu, nepravdi i eksploataciji osiromašene radničke klase. Šta je po vama, glavni problem u svijetu rada?
Umjesto da rad bude stvaralaštvo, igra, temelj za potvrđivanje čovjeka u svom znanju i umijećima i temelj odnosa među ljudima, rad je pretvoren u prisilu i torturu.
Rad bi, zapravo, trebalo da bude igra čovjekovih umnih i fizičkih sposobnosti; to je Marksova odrednica. To se izgubilo i zato ne postoji nikakav odnos prema radu, sve je svedeno na profit.
I u našem društvu vlada ta opšta pomama za profitom, za sticanjem enormnih bogatstava, kroz koji odnos prema ljudima postaje odnos prema stvarima. Otuda i ravnodušnost, nas običnih ljudi, prema onom što se zove rad, ili privređivanje, stvaralaštvo, stvaranje novih vrijednosti, ne samo materijalnih.
Naravno, u takvim odnosima društvo se postepeno prazni, i u bukvalnom i u prenesenom značenju, a naši životi se pretvaraju u nešto apsolutno neljudsko.
Sve je postalo kalkulacija i računica, od jutarnjeg buđenja do polaska na počinak.
Zašto je Mujo pobjegao u Njemačku
Ako je to o čemu govorite planetarni trend, zašto naši radnici bježe na Zapad? Zašto je Mujo, u onom poznatom vicu, kad su ga pitali šta bi uradio kad bi se desio smak svijeta, odgovorio: “Pobjegao bih u Njemačku”?
Kod nas je poseban problem što je, i prije materijalnog siromaštva, ljudima zavladalo beznađe i odsustvo snova. Naša društva ovdje na Balkanu su zatvorena, ona su mali začaureni djelići nečega što je nekad bilo dio svijeta. Mi kao zombiji lutamo po blatu tih zatvorenih društava.
Zato i Mujo hoće u Njemačku, da bar na vještački način dotakne ono što se zove otvoreni život i otvoreni svijet. Tome teži čak i kada mu “prijeti smak svijeta”. Mi smo, dakle, taoci te zatvorenosti, koju smo sami stvorili, ali i taoci pogrešno shvaćenih savremenih vrijednosti. Zato se ovdje profilišu društva koja su ugušila i zacementirala sve ono što je čovjek nosio u svom razvoju, kao životne sokove postojanja. Toga više nema.
Ima li izlaza iz takve situacije? Vi ste “čovjek od znanja”; vjerujete li da su znanje i obrazovanje rješenje za ćorsokak u kojem smo zapeli?
Mi nemamo čak ni obrazovanje kakvo bi trebalo da bude, obrazovanje koje bi nas pripremilo za život i za kreativan rad. Ja sam cijeli radni vijek proveo u obrazovanju, i protokom svakog dana, svakog mjeseca, svake godine, vidjelo se golim okom kako životni sadržaji nestaju odavde, kao da isparavaju.
Razvijene zemlje već odavno pokušavaju da, recimo, u nižim razredim osnovne škole ukinu ocjenjivanje, da bi se djeca igrala i kroz igru učila, da bi se kroz takvo obrazovanje reanimirati ljudi. Mi to ne radimo.
Našli smo se u situaciji koja se odavno naziva kataklizma, ili kraj svega. Na cijeloj planeti se događa kraj svega: kraj rada, kraj kreativnosti, kraj postojanja čovjeka na nama dosad poznate načine. Teorija kraja je danas jedna od centralnih tema savremenog mišljenja.
Mladih nema, stari su u javnim kuhinjama
A ima li lijeka? Kako rad vratiti čovjeku i kako za mlađe generacije stvoriti takav način života koji bi nosio u sebi što je više moguće ljudskog?
Mi ovdje imamo sve manje mladih, dok je većina odraslih, starijih ljudi, u javnim kuhinjama, a to poništava svaku nadu. Društvo je svedeno na grupice očajnih otuđenih ljudi, a od tih grupica se ne može napraviti ni revolucija, ni bilo kakva akcija, ili djelovanje, to je problem.
Dostojanstvenog, kreativnog rada nema, rad je postao muka, tortura i poniženje, a očajanje je dominanti osjećaj. Sve se pretvorilo u kapital odnos i dokle god budemo imali dominaciju tržišta i dok ne budemo imali nadu mi ne možemo živjeti kao ljudi.
Bojim se da mi ovdje više nemamo ničeg što bi od pojedinca napravilo čovjeka. Više nemamo ni posao ni rad. Rad je teška obaveza, radnici su poniženi ljudi. Dokle god smo poniženi mi ne možemo biti uspravni, dostojanstveni, ni kao pripadnici svog naroda, niti porodice, niti bilo koje ljudske zajednice.
(SrpskaInfo)
