Imao je samo devet godina kada su njegovu porodičnu kuću napali srebrenički muslimani. U brutalnom masakru vojnika Nasera Orića, ubijeni su mu otac i stariji brat koji je imao 17 godina. Njega su ranjenog sa 30 gelera u tijelu ostavili u životu i odveli u logor, gde je trpio svakodnevno nasilje!
Brano Vučetić, je u svojoj bolnoj ispovijesti ispričao šta je sve rađeno njemu i cijelom srpskom stanovništvu na području Srebrenice u ratnim godinama.
– Ova tragedija u mom životu se desila početkom rata 1992. godine. Imao sam samo 9 godina kada sam izgubio majku koja je bila u posjeti mojoj baki koja je bila u selu samo 7 kilometara udaljenom od našeg. U tom kombiju kojim je išla, bilo je 15 civila. Napravljena je zasjeda u kojoj su ubili 8 civila, među kojima je bila moja majka. To je bilo 16. septembra 1992. godine – započinje svoju bolnu ispovijest Vučetić.
Međutim, ova strašna tragedina nije bila kraj njegove patnje. Naprotiv, bila je samo njen početak.
Nakon samo tri mjeseca, 15. decembra iste godine dojučerašnje komšije, a sada krvnici Nasera Orića mu ubijaju oca Radovana i brata Milenka, koji je imao samo 17 godina.
-Ja sam u tom trenutku imao 9 godina i išao sam u osnovnu školu u koju me je brat stalno, čamcem, prebacivao. U mom selu je bilo pretežno srpsko stanovništvo, a vojnici Nasera Orića su nas opkolili sa svih strana. Moj brat u trenutku kada je ubijen, nije imao ružje, niti je bio legitimna vojna meta – rekao je Vučetić.
Vučetić je ispričao i kojim čudom i u kojim mukama je on uspio da ostane živ.
-Moj brat je shvatio da se tog dana ne dešava klasičan napad kao prije i uspio je da me prebaci u dvorište susjedne kuće. U toj kući su bile moja komšinica sa kćerkom i bebom od 7 mjeseci i njena majka. Kada su sve pobili u dvorištima, onda su opkolili našu kuću i dozivali nas da se predamo. Kada smo se oglušili u njihovu naredbu, jedan od vojnika je zaprijetio riječima da će nas Četnike uhvatiti i da će da nas zakolju, zapaliti žive i nabiti na ražanj. Djeca su vrištala, a mi smo ušli u jednu prostoriju i spakovali stvari za bebu, nadajući se da ćemo izaći bez ikakvih posljedica. Nažalost, jedan od vojnika je bacio bombu na kuću. Ta bomba je eksplodirala, mene i komšinicu Miru Filipović je ranila. Uspjeli smo da dođemo do tavana i da pokušamo se sakriti od hordi Nasera Orića koji su htjeli da nas ubiju – rekao je Vučetić i dodao:
Kada su mislili da nema nikoga živog u kući, vojnici su se popeli gore i pronašli su nas. Ja nisam mogao da siđem sam, već me je jedan od vojnika spustio i bacio na krevet. Zavezali su nas, a beba i mala Olivera su plakali. Jedan od vojnika je oštrio nož pred nama i govorio kako će prvo zaklati djecu, pa ostale. Jedina sreća u nesreći je, što je jedan od vojnika bio školski drug komšinice Mire, koji je naredio da nas odvežu – rekao je Vučetić
On se prisjeća koji je horor zatekao kada su izašli iz kuće i kada je vidio svog mrtvog brata.
– Vidio sam svoga brata koji je bio naslonjen na ogradu i to mi je bilo jako teško. Krenuo sam ka njemu, ali me je jedan vojnik bacio preko ramena. Stavili su nas u jednu kuću, gdje smo sačekali mrak kako bi nas prebacili u dio pod kontrolom muslimana u Srebrenici – rekao je Vučetić.
Vučetić je ispričao da je nakon svega, tako teško ranjen, bez ikakve medicinske pomoći poslat u zarobljeništvo u kome je proveo više od 50 dana uz svakodnevno mučenje.
Na kraju je razmijenjen, a i danas živi u Srberenici i sa zebnjom srcu, nemirnim duhom i stegnutim grudima čeka da čuje da li će oni koji su mu pobili sve Rezelucijom o Srebrenici biti amnestirani, a on koji je ostao bez svega biti okarekterisan kao genocidan.
