Riječ “duhoklonuće” nije zamjena za tuđicu “depresija” i, po mom mišljenju, nije najljepša srpska riječ, izjavio je profesor srpske književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci Duško Pevulja, za RTRS.
Pevulja je objasnio da je duhoklonuće stvar trenutka i osjećaj razočaranja, a depresija je potpuno drugačije stanje koje, ako potraje, može postati i stanje bolesti.
– Srpski jezik je dovoljno bogat i nema potrebe za izmišljanjem takvih riječi – poručio je Pevulja.
Komentarišući činjenicu da je riječ “duhoklonuće” pobijedila na takmičenju za najljepšu novu srpsku riječ koje je organizovao sajt “Mala biblioteka” iz Londona, Pevulja je naglasio da se konkursima neće obogatiti jezik
– To je suluda putanja. Veliki pisci su dovoljno obogatili srpski jezik i oni to i treba da rade. Bojim se te naše sklonosti da se takmičimo sa drugima u takvim stvarima. Nemamo potrebe za tim i ne treba to da radimo – upozorio je Pevulja.
Pevulja je istakao da je u pitanju nepotrebna trka sa komšijama.
– Hrvati su pokušali izmišljanjem novih riječi da dokažu da se hrvatski jezik razlikuje od srpskog. Čuvanje jezika je izazov za sve i svi smo odgovorni prema svom maternjem jeziku – napomenuo je Pevulja.
Pevulja je ocijenio da je ovo i skretanje s problema s kojima se decenijama susreće srpski jezik.
– Problemi srpskog jezika i književnosti su što oni nisu dovoljno zastupljeni u našim školama. Nastava srpskog jezika mora da ima potpuno drugačiji pristup u školama. Gramatički smo nepismeni i to se sistemski mora drugačije riješiti. Moramo neuporedivo veću pažnju da posvetimo usavršavanju naših nastavnika. Dobar i kreativan nastavnik će inspirisati svakog đaka. S druge strane, Ministarstvo mora da kreira prosvjetnu politiku i da se time neko ozbiljno i stalno bavi – naglasio je Pevulja.
Komentarišući riječi “prohujak” (vraćanje u prošlost), “prikačica” (prilog u mejlu), beznemož (bez toga se ne može, mora se imati) Pevulja je rekao da su smiješne i da mu se uopšte ne sviđaju.
– To je čista nelogična i nezdrava intervencija u jezik. Te riječi neće zaživjeti. Nadam se da neće opstati ni naša potreba da izmišljamo riječi – zaključio je Pevulja.
