Vjerovatno nema osobe u BiH koja nije čula za Toru, belgijskog ovčara malinoa, koja je bila nezamjenljiva tokom potrage za nestalim osobama iz ruševima u turskom Kahramanmarašu.
Za kratko vrijeme postala je miljenica domaće javnosti, a u Turskoj svojevrsna zvijezda, jer su mnogi željeli da joj priđu, pomaze je i fotografišu. Jer, ona je onaj pas zahvaljujući kojem je spasena desetogodišnja djevojčica.
Nesvjesni medijske pažnje koja je vladala za akcijama spasilaca iz Srpske u Turskoj, hrabri momci i Tora vratili su se kućama. Već tada o hrabroj curi svi su čuli, zahvaljujući medijskim izvještavanjima i društvenim mrežama. Sa olakšanjem i oduševljenjem proširila se vijest o pronalasku djevojčice pod ruševinama, sa zebnjom da je, tokom potrage, ozbiljno povrijedila šapu. Danas o tome svjedoči zavoj, a Tora neprekidno trčkara, spremno pozira i ne odvaja se od Aleksandra Naumovića, svog vodiča i trenera, člana Gorske službe spasavanja (GSS) Banjaluka. Njegov primarni posao je u Republičkoj upravi Civilne zaštite, gdje je zaposlen kao deminer na humanitarnom deminiranju u minskim poljima i operater na uklanjanju eksplozivnih sredstava.
– Kada smo otišli, nismo bili svjesni kakva je ovdje medijska pažnja data. Čak su i jače ekipe, kao što su one iz Ruske Federacije ili Izraela, dolazile sa pet, osam pasa. A Republika Srpska je dala jednog psa i ona je, igrom slučaja, pokupila medijsku pažnju. Tamo je ispunila sva naša očekivanja – skromno priča.
On i Tora su jedno, nigdje ne idu jedno bez drugog. Kroz osmijeh dodaje kako vodiči idu za psećom pameti.
– Odnos pasa i vodiča je poseban, blizak odnos povjerenja usljed kojeg on ispunjava ono što vodič zahtjeva. Ima toliko povjerenja u mene, ako je pošaljem u rupu od 30, 40 cm ona će ući za tu ljubav koju joj dajem. Veza između mene i nje je nevjerovatna – objašnjava on za Srpskainfo.
Toru je uzeo igrom slučaja i od tada je član porodice. Ima ogromno dvorište i nikada nije vezana, osim kada idu u grad. To dvorište će biti njen raj kada za koju godinu ode u penziju.
– Jako je mazna. Kada se radi, radi se, a kada se ne radi ima svu moguću pažnju i sve joj je dopušteno – priča.
Opisujujući angažman u Turskoj kaže da su, kao netpični tip tragača i spasilaca, bili pridodati turskom AFAD, službi za traganje i spasavanje, koji je odlučivao kada i gdje će da rade. Ustajalo se oko šest, sedam, u osam su već išli na ruševine i ostajali do četiri, pet ili dok nije pao mrak. Govori kako je to za psa tragača jako puno vremena, ali da je vodič taj koji mora da „pročita“ kada je pas umoran i kada više ne može da radi.
– U zavisnosti od meteo uslova, težine terena, to može da bude 15 minuta, pola sata ili četiri sata – pojašnjava.
Rad psa tragača na terenu mijenja između 20 i 30 ljudi. Ali, ne radi se tu o količini, već u kvalitetu traganja.
– Procjenjuje se da osoba ima 30 odsto šansi da pronađenu neku osobu, dok je kod psa to više od 90 odsto. Jako je malo faktora koji dovode do toga da pas promaši na terenu, a to su uglavnom metorološki uslovi – priča on i dodaje kako Tora za ljudima traga na osnovu visokonjuhačkog načina, sa česticama koje se nalaze i putuju vazduhom.
– Ona traži i žive i mrtve. Našla je živu djevojčici, ali locirala i mrtvu porodicu – dodaje Aleksandar.
Nikada veći i teži zadatak nije doživio. Traganje pod ruševinama je najteži oblik traganja i spasavanja i za čovjeka i za psa.
– Ne možete se istrenirati za nesreću koja se desila u Turskoj. Radili smo simulacije treninge na lokaciji ’Incela’ – kaže i dodaje kako je na početku vidio strašne scene, a da je nakon toga uspio da prestane da misli o tome i da se fokusira na svoju sigurnost, bezbjednost psa i na posao koji su obavljali.
Naglašava kako u GSS imaju probleme sa finasiranjem. Ovi hrabri momci sve iz svojih džepova finansiraju, jer su neprofitna i dobrovoljna organizacija. Problem je i što je teško naći ljude koji bi volonterski, na duži period, bili angažovani u Gorskoj službi spasavanja Banjaluka.
Boško Damjanović, načelnik GSS Banjaluka ističe da ih ima tridesetak, 20 je aktivno i baš svako od njih je volonter. Ne primaju nikakvu naknadu i na ovaj angažman daju svoje slodobno vrijeme jer žele i vole da pomognu. Do sada su ih za pomoć najčešće zvali iz MUP, ali i porodice nestale osobe koja je čula za GSS.
– Svoje slobodno vrijeme koristimo da pomognemo drugima, kao i za našu obuku. U zakonu još nema stavka da poslodavac, kada se ukaže potreba, volontera GSS oslobodi posla za taj dan. Tako mi počinjeno kada završimo svoje radno vrijeme. Po prijavi, na teren izlazi onaj ko je slobodan, a zatim se mi porukama dogovaramo kada ko možemo. Često su naše potrage bilo do dugo i noć i ujutro odemo u jutarnju smjenu – pojašanjava.
Bez stabilnog finansiranja i dovoljnog broja ljudi uspijevaju nevjerovatno puno toga. Mogli bi i više, da imaju resurse.
