Selma i Vlado, vječna priča i vječna pjesma

ZABAVA
cover

Zbog neostvarenih ljubavi u našoj literaturi i muzici nastalo je bezbroj priča i pjesama koje su ogrnute oreolom vječnosti. Te ljubavi bile su iskrene i duševne, tankoćutne i milene, pa su zato i kazivanja o njima antologijska, besmrtna i uvijek svježa. Za naše vrijeme, ipak, najpoznatija takva priča je o Selmi Brkić i novinaru i književniku Vladi Dijaku koju je Vlado ovjekovječio u pjesmi „Selma“ kojoj se, u izvođenju „Bijelog dugmeta“, pod nazivom „Selma ne naginji se kroz prozor“ nekada divila cijela Jugoslavija.

Iza svih tih neostvarenih ljubavi u našem podneblju, znanih i zaboravljenih, ostale su dirljive i iskrene priče i pjesme, svjedoci sjenki minulih vremena, događaja, uzdaha, želja, trpljenja i emocija skrivenih u samom epicentru intima njihovih autora, kojima je jedino bilo preostalo da te svoje velike i neostvarene ljubavi pretoče u stihove, u pripovijetke, note, pozorišne komade...

Neostvarene ljubavi, pored ostalih, bile su između Vuka Karadžića i Ruže Todorove u Tršiću, Jovana Dučića i Magdalene Nikolić Živanović u Bijeljini, Alekse Šantića i Emine, ali i Alekse i njegove prve i nesrećne ljubavi Anke Tomlinović u Mostaru, Laze Kostića i Lenke Dunđerski, Envera Šiljka i Fride Laufer, Janka Veselinovića i Vele Nigrinove u beogradskoj Skadarliji, Drage Kuđića i Marije Mačvanke u semberskim Popovima, Branka Ćopića i Male iz Bosanske Krupe, Tome Zdravkovića i plavokose Slavice iz Travnika...

Bilo je bezbroj neostvarenih ljubavi, često tugovanki – u gradovima ali i u selima. Skoro na svakom mjestu Ove druge, nepreboli žuljevitih seoskih ruku, zbog razumljivih okolnisti i načina života u selima, zauvijek su ostale tajne, jer zaljubljeni nisu smjeli ni glasa pustit o njima. Uglavnom su to „priče bačene niz gorku rijeku“, ali ništa manje vatrene, zanosne, nedokučive i ustreptale od onih u gradovima, među gospodstvenim svijetom. 

Miris vječnosti ima i neostvarena ljubav između zanosne Zeničanke Selme Borić, koja je poslije Drugog svijetskog rata pohađala gimnaziju u Sarajevu, i legendarnog Vlade Dijaka, novinara nekadašnjeg Radio-Sarajeva, književnika i humoriste. Dogodila se, zbila se, iskrila je tajno i neiskazano dalekih četrdesetih godina prošlog vijeka. A onda je ona vozom i koferčetom otputovala na fakultet, ali tu nije kraj Vladinom zanosu. U stvari, tu je, na željezničkoj stanici u Sarajevu još jače zablistala i zauvijek je postala legendarna. 

Vlado je svoj neprebol, veliko nadahnuće i izgubljenu ljubav Selmu pretočio u istoimenu pjesmu, koja je postala antologijska u književnosti, a vjerovatno bi i ona  bila zaboravljena za širu javnost, pa bi je, eventualno, pokatkad pročitao i pomenuo samo nek ljubitelj  literature, da je daleke 1974. godine nije legendarna grupa „Bijelo dugme“ i od nje stvorila veliki hit kome su se svi divili u bivšoj Jugoslaviji. 

Saznalo se tada da Vladina Selma zaista postoji, da je stvarna, da nije izmišljena i da živi u Zagrebu - da se i ona rado sjeća vremena kada je, kako je ispričala, da je, kada je imala samo šesnaest godina godina, upoznala Vladu Dijaka. On joj, sjeća se Selma, ništa nikad nije  govorio, niti joj izjavio ljubav. Samo ju je gledao.- vidjelo se da je bio zaljubljen u nju. 

Kada je pošla na fakultet 1949. godine on joj je pomogao da ponese kofer na stanicu. Ispratio ju je na voz, a prozor vagona pored koga je sjela bio je razbijen, pa joj je on dobacio.
 - Selma, ne naginji se kroz prozor.

Nakon tog susreta Vlado je napisao pjesmu „Selma“, koju je mnogo kasnije otpjevao Željko Bebek.
Zauvijek su se rastali, a nikad se nisu ni poljubili. Ništa. A ljubav je, ipak, bila velika, čak pregolema i jaka do granica ljudske emotivne izdržljivosti.

– Eh, kako je to bilo... Student i vječito putovanje na relaciji Sarajevo – Zenica -  Zagreb. I uvijek me jako boli kada se sjetim te prošlosti. Nevjerovatno je kako se sjećam jednog datuma – šestog marta kada sam se srela s Vladom. Pratio me je na voz i on mi je našao mjesto u vozu. Ja sam osoba koja ne zna plakati, malo sam plakala u životu, a kada se sjetim Vlade, kao da mi suze krenu na oči, sjeća se Selma Borić. Vlado joj je već sutradan, sedmog marta, pisao prvi put:

– Juče šestog trećeg kada si mi dala ono koferče i ceger da ih odnesem na voz i da ti nađem mjesto, nećeš možda vjerovati, ali sam i po tom koferčetu znao i da za mene on ima neku vrijednost i da ga cijenim više nego bilo kakav kofer, pisalo je u pismu na koje Selma nikad nije odgovorila, a Vlado je nastavio da joj i dalje piše. 

– Ja cjenim da ćeš mi odgovoriti na ovo pismo, ali se nemoj ograničavati na takav odgovor. Piši mi da li je ikad za ovo vrijeme postojao jedan momenat kada sam ja za te nekad značio. Ti za mene značila sve. Osnovno što je u mojim osjećanjima danas jeste da ništa nije tako gorko kao sreća koja kasno dođe, završio je to prvo pismo, a te posljednje riječi postale su Selmina sudbina. 

– Uvijek se sjećam tih dana koje su kod mene ostavile veliki pečat. Nešto za čim žalim. Nekako osjećam da sam ja trebala uspostaviti neku čvršću vezu sa Vladom. Kad je sve to prošlo shvatila sam da sam ga volila. A u toku toga nisam bila svjesna. On je bio jedan od najvažnijih muškaraca u mom životu... Ali, eto, danas više neću putovati, osjećam se umorna, rekla je nekada Selma.
Udala se u Zagrebu za drugog. I Dijak se u Sarajevu oženio. Stanovao je iznad glasovite kafane „San“.

Selma je kasnije tri puta bila u Sarajevu i tri puta su se sreli. Tog trećeg puta Vlado je pio samo rakiju. Živio je posve boemski. Kada se upokojio 1988. godine ona je bila u Mostaru kod sestre ljekarke. Htjela je da mu ide na sahranu ali joj to sestra nije dala. 

– Kada je Vlado umro nekako je sve to ostalo u prošlosti i to mi je jako žao. A on je ostao dio moga života i mladosti, sjeća se Selma.

Sa svih svojih putovanja Vlado joj se javljao razglednicom. Na kraju je zapisivao: - Voli te Dijak Vlado, što rakiju pije rado“. Razglednicom se jedino javljao Selmi, a svima ostalim običnom, prostom i najjeftinijom poštanskom dopisnicom – i uvijek sa legendarnim svojim pozdravo - „Pozdravlja te Dijak Vlado, što rakiju pije rado“.

Selma Borić prvi put je za pjesmu saznala, kada joj je otac Asko, poznati zenički ljekar i humanista, poslao izječak iz novina. A potom je i čula pjesmu o sebi u izvođenju „Bijelog dugmeta“. Kada je na poslu pričala da je ona baš ta Selma iz pjesme niko joj nije vreovao, pa je zbog toga išla i direktoru na razgovor.

Onda je u zagrebačkoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ 1975. Godine „Bijelo dugme“ imalo nastupt. Veličanstven. U sredini koncerta Željko Bebek je sišao među publiku i pozdravio Selmu Borić  - neprebol Vlade Dijaka. Događaj kao u pravoj bajci.

Vlado Dijak je, osim nezaboravne pjesme o svojoj neostvarenoj ljubavi, imao čudno čudni život. Rođen je u Brezovom Polju kod Brčkog, srednju školu je pohađao u Banjaluci, ustaše su ga zatvarale u zloglasnu Crnu kuću, a sa sedamnaest godina priključio se partizanima. Nakon oslobođenja kratko je stidirao književnost, jer je bio zatočenik Golog otoka. Ipak, iza sebe je ostavio značajna djela u literaturi i u novinarstvu, ali je upamćen  kao veliki boem i najznačajniji jugoslovenskih humorista.

Zabilježene su brojne anegdote iz Vladinog života, a mnoge od njih objavio je i ovaj portal RTV BN.

Selma Borić rođena je 1929. godine u Zenici. Otac joj je bio ugledni ljekar, a to joj je bila i sestra Nura Marija. Nakon završetka Građevinskog fakulteta u Zagrebu, zaposlila se u Skupštini ovoga grada. Knjiženost je i njoj bila preokupacija, ali se ne zna da li je ikad koji napis, stih ili priču posvetila svojoj neuspjeloj ljubavi sa Vladom? Ćutala je. Nosila je svoj teret. Uprkos što je bila slavna život je nije mazio.

I još ovo. Lično. Ne mogu prećutati. Kao autor ovoga napisa želim pomenuti:
 
Vlado Dijak bio je moj stariji kolega. Uzor. Selmu Borić je ispraćao na fakultet u Zagreb 1949. godine kada sam se ja rodio u Zenici. Ljudovao sam i drugovao sa Vladom niz godina. O njemu sam mnogo znao i pisao i snimao sam ga za radio. Čitao sam i njegovu pjesmu „Selma“, misleći da je to samo još jedna u nizu njegovih lirskih tvorevina, ali i slušao njenu verziju „Bijelog dugmeta“. Vlado nikad nije pričao o svom neprebolu Selmi. Bar ne kada je dolazio u Zvornik iz koga sam ja bio dugogodišnji dopisnik Radio-Sarajeva.

Tek kada je Željko Bebek objelodanio da je sreo Selmu u Zagrebu i da postoji žena koja je inspirisala Vladu da napiše najljepšu ljubavnu pjesmu, i rekao da je storeno veliko i neraskidivo prijateljstvo između njega i Selme, saznao sam za neostvarenu veliku ljubav moga starijeg legendarnog kolege.

Inače, gdje god bi iz Sarajeva pošao, osim u Hercegovinu, Vladini putevi do odredišta na sve četiri strane svijeta, vodili su preko Zvornika. Ostajao bi u ovom gradu na Drini zeleniki nekoliko dana sa nama kolegama, a onda nam je slao dopisnice, one jeftine, oker i hrapavog papira koji je ličio na karton, sa potpisom po kome je upamćen: „Pozdravlja vas Dijak Vlado, što rakiju pije rado“.

Nama, njegovim prijateljima, kolegama i poštovaocima ostaje zavjet da pripovijedamo o njemu i o Selmi i o njihovoj neostvarenoj ljubavi.

Ovo je moj dug prema slavnom kolegi, boemu, ljudini i velikom čovjeku Vladi Dijaku, samo još jedna pločica o sjajnom mozaiku koji se zove Selma i Vlado, a sve to u nastojanju da se ne zaborave ovo dvoje duševnih bića i njihova neostvarena ljubav. Bila jednom ljubav jedna.

Autor: Tihomir Nestorović

KOMENTARI

chat

IZDVOJENE VIJESTI

VIC DANA

joke

Zbog krađe u prodavnici žena se našla na sudu: Šta si ukrala? Konzervu breskvi. - odgovori ona. Koliko je bilo breskvi u konzervi? Bilo ih je šest. Dobro, onda šest dana pritvora! Tad se iz pozadine začu glas njenog muža: Gospodine, ukrala je i konzervu graška!

SUDOKU

sudoku

Postoji greska

Čestitamo, uspješno ste rijesili sudoku!

1 2 3 4 5
6 7 8 9 x

VRIJEME

weather
BANJA LUKA VRIJEME