MOJ STAV Nikola Deretić: Kome smeta humanitarni rad političkih stranaka u doba korone

POLITIKA
cover

Šta u ovom zlu vremenu, kada se društvo suočilo s epidemijom korona virusa, treba da rade političke partije? Ne samo one. I svi ostali kolektiviteti u koje su se ljudi udružili da, kao socijalna bića, zadovolje lične afinitete i ljubav prema onoj sferi društvenog aktivizma koja na najpotpuniji način ispunjava njihovo biće. O ovome intenzivno razmišljam u posljednje vrijeme. Vjerujem i mnogi od vas.
Gdje smo mi to svi danas? Većina je povučena u kuće odakle putem medija učestvuje u društvenom životu onoliko koliko ga prizivaju daljinskim upravljačem ili tipkanjem po displeju mobilnog telefona. Naravno, nije to bio njihov izbor, ponajmanje želja. Dobro je da su svjesni svoje društvene koristi koja se ogleda u izbjegavanju kontakata s drugima čime doprinose ukupnim mjerama na suzbijanju širenja virusa. Moralno je, i prirodno, što se iz takve pozicije dive i aplaudiraju medicinskim radnicima koje je etika profesije izložila u prve borbene redove.  
Poštovanje se mora odati i nekim drugim zanimanjima koje je priroda posla ostavila na bojištu ovog podmuklog „rata“: policija, novinari, vatrogasci, trgovci ... Bar onima koji su u direktnom kontaktu sa stanovništvom i mogućnošću zaraze. A onda ostaje ključno pitanje na kojem počiva dilema zbog koje je nastao ovaj tekst. Šta ćemo s armijom usamljenih, bolesnih, gladnih... i svih onih koje je ovo stanje zateklo nespremne i nemoćne? Jesmo li ekonomski snažni i imamo li dovoljno humanitarnih organizacija da se suočimo s ovim problemom? I kome je, osim njih, u vremenu epidemije korona virusa, dozvoljeno da se bave humanitarnim radom?! 
Upravo na ovom posljednjem pitanju lome se koplja na društvenim mrežama. Na udaru su aktivisti političkih partija. Najviše Demokratskog narodnog saveza koji je u ovom kriznom vremenu, više od svih drugih, politički rad zamijenio humanitarnim. 

cover
„Treba zakonom zabraniti da se pod oznakom stranke prikuplja bilo kakva pomoć. M'rš sektaši“- šalje poruku isfrustrirani pošiljalac koji je u tome vidio povod da se oslobodi negativne energije.
„Smradovi. Кoga li oni foliraju? Sve bih ja njih u zatvor“, oglašava se drugi. 
„Monstrumi“ – dodaje treći. 
Slijede poruke podrške ovakvim stavovima pojedinaca. 
Bože, šta ih motiviše da ovako reaguju? Odakle toliki negativan naboj koji graniči s mržnjom? Postavljam sebi ova pitanja dok istražujem pisanje medija u posljednjih mjesec dana. I gle naše stvarnosti. Ne mogu da nađem, ili tek rijetko, da je humanitarni rad, upravo sada kada je najpotrebniji, prisutan u nekom od brojnih udruženja građana poput strukovnih udruženja, sportskih klubova ili saveza, lovačkih, ribolovačkih i planinarskih društava, studentskih, boračkih i drugih organizacija. A ima ih na stotine. Pomenuti dušebrižnici sa društvenih mreža nisu ih se sjetili. Кoga treba kritikovati?  Da li pomenute koji su zaspali  u vrijeme opšteplanetarne nevolje ili aktiviste političkih partija mobilisane da pomognu u muci koja nas je zadesila? Da su se aktivirali prvi, za ove druge bi bio bi sužen prostor djelovanja.
Istovremeno razmišljam o strukturi mladih „partijaša“ koji su nosioci humanitarnog rada. Mnoge znam. Nisu nikakvi direktori niti rukovodioci koje je na funkciju usmjerila partija. Nisu ni članovi nadzornih i upravnih odbora. Stranka im ne pruža  materijalnu korist a mnogi su bez posla. Njihov jedini grijeh je što su infrastrukturu svoje partije iskoristili da pomognu nevoljnicima. I što tu svoju partiju vide kao mjesto okupljanja, druženja i ostvarenja političkih ciljeva koji im se čine ispravnim i bliskim. 
Dio onih koji kritikuju humanitarni rad političkih partija, u traženju alibija za svoju pasivnost, optužuju da takve aktivnosti ne doprinose suzbijanju virusa i da nisu u skladu s preporukama zdravstvene struke. Upravo ovakve humanitarne akcije, organizovane uz sve mjere zaštite pri pakovanju i dodjeli paketa, smanjuju odlaske građana u nabavku i potpuno su na kursu preporuka. Zar redovi pred prodavnicama prehrambenih artikala, i biranje robe unutar prodavnica, nisu veća mogućnost širenja zaraze? Da nije tako vjerovatno bi reagovali nadležni organi i zabranili humanitarno djelovanje onih koji za to nisu registrovani. Nije utemeljena ni druga odbrambena konstatacija dušebrižnika, da je država dužna da o tome brine u uslovima propisanih mjera ograničenog kretanja i kućne izolacije. Samo bogate države to mogu a ostale su primorane da se, u većoj ili manjoj mjeri, oslone na donacije i humanitarne aktivnosti na volonterskoj osnovi.    
Ne mogu a da ponovo ne pomenem one koje je preuzela pomama polemisanja na društvenim mrežama. Šta ih je moglo do te mjere iznervirati da krajnje pogrdnim izrazima „časte“  druge ljude među kojima imaju poznanike, pa i lične prijatelje? Da li im smeta medijsko promovisanje akcija iza kojih stoje stranački aktivisti i da li to smatraju zloupotrebom humanitarnog rada? Vjerovatno da. I jeste diskutabilno sa stanovišta moralnih principa. A da li je bitnije od suštine djela, društvene koristi i okolnosti u kojim se takve aktivnosti dešavaju?!
Evo, možda, ne baš najboljeg poređenja. Materijalna pomoć koja nam u ovom trenutku obilato stiže iz Кine i Rusije je bez sumnje human gest. Ogroman. Za poštovanje. Divimo mu se i medijski ga promovišemo. Dive se i italijanski mediji neočekivanoj pomoći Rusije, istovremeno optužujući zemlje Zapadne Evrope koje su ih ostavile na cjedilu. Ima li u tim humanitarnim pošiljkama makar zrnce političkog motiva? Bilo bi naivno reći da nema. I, zar je bitno? Sjetimo se naših roditelja, i njihovih roditelja, koji su u bivšoj Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, dobijali humanitarnu pomoć iz Amerike. Tumačili su u šali, i na svoj način, skraćenicu UNRRA, ispisanu na paketima („Uzimajte Narode Robu, Roba Američka“) i istovremeno se sladili marmeladom i drugim đakonijama koje do tada nisu bili u prilici da probaju. To što je robu politički ciljano poslao „mrski kapitalizam“ bilo je, čak i tada, manje bitno od težine vremena iz kog je trebalo izaći snažan za nove pobjede i nova iskušenja. A danas, javno obznanjena ljudska i komšijska humanitarna pažnja, mnogima predstavlja veći problem od njene suštinske vrijednosti.     
Gdje se to izgubila nekadašnja mudrost, a s njom i logika opstanka? Sasvim je razumljivo da, kao društvo, ne možemo funkcionisati ako se svi povučemo u stanove i kuće. Nije realno da su društveno korisniji oni što pišu i kritikuju po društvenim mrežama od ovih koji prikupljaju humanitarnu pomoć. Neko mora staviti maske i rukavice i krenuti na vrata sugrađana koji su možda, već danima, na hljebu i vodi. I zašto je strašno ako se takva akcija medijski zabilježi, bez obzira ko je organizator i odakle pomoć dolazi? Nisam siguran da će poruke ovog teksta bar malo podstaći na razmišljanje one kojima je kritika upućena. Gotovo sam uvjeren da će ta kritizerska piskarala vječno ostati uskraćena za  trenutak beskrajne zahvalnosti koja izbija iz suznog oka nevoljnika dok drhtavim rukama preuzima humanitarni paket. I potpuno sam siguran da operativne mogućnosti malobrojnih organizacija registrovanih za humanitarni rad, i ukupna ekonomska snaga, nisu dovoljni da u vanrednim uslovima epidemije uspješno rješavaju nagomilane potrebe zdravstveno i socijalno ugroženog stanovništva.  

Nikola DERETIĆ
 

KOMENTARI

chat

IZDVOJENE VIJESTI

VIC DANA

joke

Zašto slon ne koristi računar? Zato što se boji miša.

SUDOKU

sudoku

Postoji greska

Čestitamo, uspješno ste rijesili sudoku!

1 2 3 4 5
6 7 8 9 x

VRIJEME

weather
BANJA LUKA VRIJEME