SLAVO KUKIĆ: Lagumdžijin „socijaldemokratski“ fašizam

POLITIKA
cover

Ovih dana, naime, pred TV kamerama se požali „svjetski značajnik“ – koji se još hvali i da je sveučilišni profesor, i da tobože vrijednosti humanizma prenosi mladima – kako je SDP u krizi vodstva i kako je krajnje vrijeme da ga se spašava od društva nemoralnih, neobrazovanih, nesposobnih

Sve rogobatniji politički ambijent moguće je identificirati na svakom koraku – i na stotinu različitih načina. Na to, uostalom, upućuje i ovogodišnje vruće političko ljeto, koje ni po čemu ne podsjeća na sva prethodna. Uvijek do sada ono je, zadnjih dvadesetak godina, bilo prilika za odmor od barabusina koje nam zagorčavaju život ostatak godine – od „zaštitnika“ nacionalnih interesa i njihove „brige“ za nacionalnu im pastvu. Za sirote Hrvate, Srbe, Bošnjake.

Ove smo godine, međutim, s njima u mislima, ne dao ih Svevišnji nikomu drugomu, prisiljeni i čitavo ljeto lijegati. Jer, aktivniji su no ikada prije.

Da Dodik čak ni na ljetnim žegama neće odustajati od suludog plana moglo se i pretpostaviti. Ali, da je spreman otići toliko daleko, koliko je otišao na mjestu gdje su njegovi „heroji“ izvršili genocid, teško je bilo i pomisliti. A otišao je. U Srebrenici je, uz njegov blagoslov valjda, otkrivena ploča posvećena – tako na njoj piše, „srpskim mučenicima“ koji su „svirepo stradali od muslimanskih zločinaca“. I to, čitam, na zgradi stare policijske stanice, baš tamo gdje su u prvoj polovici devedesetih na najsvirepiji način ubijani drugi.

PO UZORU NA DIKTATORE

Naravno, nije krivotvorenje historije jedino čime je banjalučki silnik opsjednut. Učiniti će on sve da utiša, po uzoru na najzloglasnije diktatore, i one koji su mu se na putu našli iz vlastita naroda. Na to barem upućuju najave mu kako će izmjenama poslovnika o radu Narodne skupštine RS-a onemogućiti Vukanovića, Stanivukovića, Trivićku i ine da ga pred srpskim pukom prokazuju govoreći javno ono što svatko, iole informiran, ionako zna.

Zbog interesa „svoga naroda“, međutim, ne odmaraju ni drugi. Ljetne vrućine, recimo, nisu smetnja bošnjačkoj verziji poznatog rumunjskog bračnog para da plan apsolutne kontrole, barem što se Bošnjaka tiče, realiziraju pod svaku cijenu. I sve to, razumije se, objašnjavajući brigom za taj isti narod. Gospođa Elena, ili kako joj je već ime, je na putu da svoj dio bračnog pohoda dovede do kraja.

Pod kontrolom joj je Univerzitetski klinički centar, pod kontrolom je, koliko god se drugi koprcali da je u tome spriječe, i Medicinski fakultet. Ostalo je samo najveće bosanskohercegovačko sveučilište – Univerzitet u Sarajevu. No, sudi li se po onom što se ovih dana moglo vidjeti, ni on neće zadugo. Ne preže li gospođa Elena, ili kako joj je ime, da na konferenciju za medije rektora univerziteta dođe s vlastitim udarnim ešalonom, s kojim je pokorila najstariji medicinski fakultet u BiH, neće prezati ni da političku moć vlastita muža iskoristi kako bi pod kontrolu dovela i njezino najstarije sveučilište.

Foto: Sebija i Bakir Izetbegović

A da će od svoga Nikolaea, ili kako mu je već ime, imati beskrajnu potporu, ovih dana je naslutiti dao on sam. No, za to mu je potrebno slamanje i posljednjega otpora u partiji koju je osobno zajahao. A eliminira ga na najefikasniji mogući način – izmjenama partijskog statuta kojima se sva moć koncentrira u njegovim rukama, a lokalnim šerifima, koji mu znaju stvoriti probleme, za sva vremena podrezuju krila. A tada će na red doći i onaj što je na žulj stao gospođi Eleni, ili kako joj je već ime, neposlušni rektor, kojemu prijeti odstrel kako bi se instaliralo gospođu s kojom se dijeli krevet – a s njim, Bože moj, i dobro i zlo. Baš kao što je „veliki“ Nikolae znao instalirati „besmrtnu“ Elenu.

Na odmor, na koncu, ne ide ni „prvi“ u Hrvata. Istina, razlozi su mu nešto drugačiji – borba za održanje u sedlu političke moći koje je s Aluminijem i prvim povicima „Dragane lopove“ ozbiljno ugroženo. I koliko god se jadao kako ga napadaju na pravdi Boga, kako u Aluminij nije nikoga zaposlio niti iz Aluminija što izvukao, umjesto na moru ljeto će morati trošiti na primirivanje stotina bez posla nanovo ostalih.

Ali kako? Tako što će ih, a to već čini, malo uvjeravati kako ništa nije izgubljeno i kako će sve opet biti kao što je bilo, a malo, kao i puno puta do sada, zaigrati na faktor vremena kako bi razjarenu masu i definitivno ohladio. Naravno, u svemu tome će, baš kao ovih dana, kao vjetar u leđa koristiti i priču o nacionalnoj ugroženosti, i potrebi zbijanja nacionalnih redova kako nas, i ovo što nas ostade, ne bi nestalo.

SUDOVI S FAŠISOIDNIM PODTEKSTOM

Ne dvojim da su poprilično i realni izgledi hrvatsko-srpsko-bošnjačke plemenske družine, da planove na koje ljeto „ispucava“ i ostvari. A pođe li joj to za rukom, zasluge neće pripadati samo njoj. Naprotiv, svome će Bogu moći zahvaljivati i zbog oporbe koju joj podari – a koja u njezina vlastita kola gura podjednako, ako ne i jače nego ona sama. I ne samo oporba koja sve to čini u ime srpstva, bošnjaštva ili hrvatstva, nego i ona koja nas uvjerava kako je vlastiti život podredila čovjeku i njegovu pravu na život – posebice, rekao bi Lenjin, mangupi u vlastitim joj redovima koji se ubiše kunući se, ni manje ni više, nego u socijaldemokratske vrijednosti s kojima i liježu i ustaju.

Ovih sam dana, primjerice, u prilici bio slušati poruke nekadašnjeg lidera SDP-a, danas, objektivno, smutljivca koji, kako bi se nanovo dokopao trona političke moći, ne preza ni od najprljavijih podmetanja. Od „socijaldemokratskog“ čelnika Bošnjačkog instituta se, recimo, moglo čuti kako je partiju, koja je u njegovo vrijeme, k’o eto, bila na razini čak i akademije znanosti, zahvatila zastrašujuća deintelektualizacija. Kako su joj se, potom, otkad ga nema, u samom vrhu ušančili agenti stranih obavještajnih službi, da ne nabrajam – jer sve to, ako ništa drugo, šteti mentalnom zdravlju naroda bosanskog i hercegovačkog.

Bljuvotinama te vrste se, međutim, ne kanim – barem ne u kontekstu ove analize – i detaljnije baviti. Ali, na polemiku s podmetanjima, javno izrečenim sudovima s fašistoidnim podtekstom, me pozicija intelektualca obvezuje. Jer oni ne dolaze od drogeraša, ili recimo kroničnog alkoholičara, osobe, dakle, koja je izgubila sposobnost rasuđivanja, nego od javne ličnosti koja se, vjerovali ili ne, svako malo kune i u vlastite socijaldemokratske vrijednosti.

Foto: Zlatko Lagumdžija

Ovih dana, naime, pred TV kamerama se požali „svjetski značajnik“ – koji se još hvali i da je sveučilišni profesor, i da tobože vrijednosti humanizma prenosi mladima – kako je SDP u krizi vodstva i kako je krajnje vrijeme da ga se spašava od društva nemoralnih, neobrazovanih, nesposobnih. I da mu se resetiraju „vrijednosti“ koje su ga krasile dok mu je na čelu bio on – valjda misli na one zbog kojih su mu 2014. godine, čak i oni što čitav život glasuju za SDP, masovno okretali leđa. Da se, na koncu, na čelo dovedu ljudi koji za takvo resetiranje posjeduju pretpostavke. I sposobnosti dakako. Jer, obratite pažnju na ovo, njemu su potpredsjednici bili Komšići, a njegovu današnjem nasljedniku Bobani i Prlići.

FRUSTRIRANI „SOCIJALDEMOKRATA“

Ni na kraj mi pameti nijekati Komšiće – koji, kao i svatko od nas, imaju i svojih vrlina i svojih mana. Ali, način na koji bivši lider SDP-a u svoju manipulativnu igru uvlači aktualne potpredsjednike SDP-a, što se mene tiče, o njemu samu govori baš sve. Stil, recimo, za kojim, šamarajući dvoje mladih ljudi, posegnu ofucani demagog – ali i, što se etičkih postulata tiče, profesor koji nije vrijedan pažnje – u njegovoj poruci otkriva fašizam, i to, pa koliko god se gospodin tukao u svoja „socijaldemokratska“ prsa, fašizam u najperverznijoj varijanti.

Jer, taj stil svjedoči da mu namjera ni nije dvoje današnjih potpredsjednika SDP-aBobana i Prlićku, uspoređivati s drugima, prikazati, recimo, manje sposobnima od onih kojima se okruživao on nego, naprotiv, izazvati asocijacije sa sasvim drugim prizvukom – ni krive ni dužne ih dovesti u vezu s onima koji su danas personifikacije zla. S Bobanom i Prlićem iz prve polovice devedesetih.

Foto: Lana Prlić

Ako bi se, međutim, takve paralele i htjelo praviti, po onome što iza sebe ostavi, tom sistemu vrijednosti– mada mi namjera nije i optuživati ga – na stotine puta više pripada frustrirani sarajevski „socijaldemokrata“ nego dvoje prokazanih mladih ljudi. I takvi bi nam, jer se ne mogu pomiriti da su otpuhani s broda kojem ni po čemu ni ne pripadaju, trebali biti mjera vrijednosti?

E, neće ići!

Jer, kakav god da jeste, a svetac sigurno nije, ne vjerujem da je narod i lud. I da mu nije jasno da je juriš na dvoje mladih ljudi izraz nemoći nekad respektiranog političara, danas obična političkog klauna. Jer, ti isti su – pogledajte, uostalom, predizborne skupove iz 2014. godine – bili razlog vlastita mu ponosa. I živi dokaz, uvjeravao je Lagumdžija tada sve oko sebe, kako je budućnost partije kojoj je na čelu neupitna.

S druge strane, zašto mladi ljudi poput Bobana i Prlićke, čiji kvocijent inteligencije je, a i elementarno im poštenje, iznad Lagumdžijina, ne bi mogli biti potpredsjednici – sutra i predsjednici SDP-a? I što to muči sarajevskog moralnog đilkoša? Je li mu, možda, problem da se i jedno i drugo izjašnjavaju Hrvatima? Ili je, što je vjerojatnije, razlog nekontroliranim mu javnim pljuvanjima uvjerenje da pažnje vrijedni mogu biti samo Hrvati – kao uostalom i Bošnjaci i Srbi i svi ostali – od Baščaršije do Nedžarića?

KAD DIGNEŠ RUKU NA SEBE

Oni koji s njim svakodnevno ispijaju kave? I kojima je svakodnevno u situaciji soliti pamet? A izvan tog prostora? Ni slučajno. Iz Hercegovine, zapadne posebice, zbog uloge Bobana i Prlića u prvoj polovici devedesetih – ili nečeg drugog, svejedno – ni u ludilu. Da ne kažem ako, uz sve to, imaju nesreću da nose i ista prezimena kao oni?

Kako to krstiti? Kako je jedino i moguće. Fašizmom, pa od koga god dolazilo – makar i od velikoga „socijaldemokrate“ koji najnovijim „bravurama“ ne zaostaje ni za onima što su sličan sustav vrijednosti nametali u prvoj polovici XX. stoljeća. Ali, njima se je, svojim „bravurama“, „veliki socijaldemokrata“ ispromašivao na način koji o njemu stvara sliku suprotnu onoj koju sam priželjkuje. I baš zbog toga na njegov verbalni otrov ne treba obraćati pažnju. Uostalom, što ga više riga, više se u njemu sam davi.

To, međutim, ne znači da se i iz njega ne može učiti. Nad temeljnim principima, hoću reći, bez kojih ni socijaldemokracije u ovoj zemlji ne može biti, mora se danonoćno bdjeti. I zbog Lagumdžije i zbog, a nije da ih nema, njemu sličnih. I to, puno više no što se bdije danas.

Među inim, i na način koji omogućuje da ona, socijaldemokracija, i kao ideja i kao politički projekt, ne skončava na granicama sarajevske kotline nego da se, kao instrument integracije bosanskohercegovačke države i društva, proteže uzduž i poprijeko. Od Trebinja do Izačića – i od zapadne Hercegovine do ravne Semberije.

 

Izvor: Inforadar.ba

KOMENTARI

chat

IZDVOJENE VIJESTI

VIC DANA

joke

Gledala dva Crnogorca na televiziji trku na 800 metara, a onda jedan takmičar poče mnogo da zaostaje. „Čoče, viđu onoga jada jadnog, ne može mrdnut…“! „A, ćuti jadan, to je naš, Crnogorac“! „Auuu, viđu sokola, kako poćera onoliku gomilu…“!

SUDOKU

sudoku

Postoji greska

Čestitamo, uspješno ste rijesili sudoku!

1 2 3 4 5
6 7 8 9 x

VRIJEME

weather
BANJA LUKA VRIJEME