Da li Rusija i Turska sklapaju sporazume ili se razilaze u Siriji?

VIJESTI
cover

U proteklih nekoliko sedmica, sjeverozapadna Sirija je svjedočila još jednoj ozbiljnoj vojnoj eskalaciji. Ruske i sirijske režimske snage sručile su pogubnu bombašku kampanju na dijelove Idliba, Halepa i Hame, nakon što su u dva napada Hay'eta Tahrira al-Shama (HTS), oružane grupe koja je ranije bila povezana sa Al-Kaidom, stradala 22 prorežimska borca 27. aprila.

Nedavna eskalacija je najznačajnija otkako su Moskva i Ankara postigle probni sporazum da odvrate kopnenu ofanzivu uspostavljanjem demilitarizane zone u predjelima na sjeverozapadu pod kontrolom pobunjenika prošlog septembra. Tokom proteklih nekoliko mjeseci, odredbe ovog sporazuma su u više navrata kršene, u bombaškim napadima i sporadičnim sukobima stradalo je blizu 500 civila, prema podacima Sirijske opservatorije za ljudska prava.

Značajne pukotine

Turske čete su također napadnute u dva odvojena incidenta početkom maja. Sirijske režimske snage su granatirale tursku izvidničku poziciju u pokrajini Hama na sjeveru, dok su kurdski borci iz Jedinica za zaštitu naroda (YPG) napali turske pozicije blizu Tel Rifaata, pokrajine na sjeveru Halepa, usmrtivši jednog turskog vojnika.

Ovi napadi i događaji koji su uslijedili pokazuju da se pojavljuju značajne pukotine u rusko-turskom savezu, dok se ove dvije strane bore da implementiraju dogovorene prekide vatre.

Do sada su Rusija i Turska skoncentrisale svoju saradnju u Siriji na zajednički interes suzbijanja američkog pritiska. Pa ipak velike razlike je sve teže ignorisati: Moskvi je ponestalo strpljenja s Ankarom i njenom nesposobnošću da obuzda HTS i osigura punu implementaciju demilitarizirane zone, dok je turska strana postala frustrirana jer ruska obećanja da će istjerati YPG iz Tel Rifaata još nisu ispunjena.

Budući da se ove dvije strane sve teže mogu složiti o putu naprijed u Siriji, Turska je pokušavala „nadigrati“ i Rusiju i SAD da osigura svoje interese istočno i zapadno od rijeke Eufrat.

Najnovijoj vojnoj eskalaciji su prethodila dva nedavna događaja koji su dodatno produbili nepovjerenje između Moskve i Ankare.

U periodu od 25. do 26. aprila, održan je još jedan krug pregovora u Astani između Rusije, Turske i Irana koji nije doveo do proboja. Moskva se nadala da će Ankara pomoći da se formira zajednički konstitucioni komitet između režima i opozicije kako bi se unaprijedili sirijski mirovni pregovori, ali dogovor nije postignut.

Onda je 2. maja, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu najavio da su Ankara i Washington blizu uspostavljanja „sigurnosne zone“ istočno od rijeke Eufrat, duž sirijsko-turske granice. Cavusogluova izjava je vjerovatno uznemirila Moskvu, koja je odlučila pojačati pritisak na dvije glavne zone o kojima Turska vodi računa: Tel Rifaat i Idlib.

Tel Rifaat je smješten unutar malog trougla u pokrajini Halep na sjeveru (zapadno od rijeke Eufrat), nad kojim je YPG uspio zadržati kontrolu nakon što je turska vojna operacija istjerala njegove snage iz obližnjeg Afrina 2018. Ovo područje ne graniči sa ostatkom teritorija kojima YPG upravlja i trenutno je okruženo turskim snagama i Slobodnom sirijskom vojskom koju podržava Turska sa sjevera, snagama koje podržava Iran sa jugozapada i sirijskim režimom i ruskom vojnom policijom sa jugoistoka. U februaru 2018, Kurdi su ušli u sporazum sa Moskvom i Damaskom da rasporede rusku vojnu policiju i sirijske režimske snage u ovaj kraj, što je dodatno frustriralo Tursku.

Dok Rusija i Iran održavaju Tel Rifaat kao tampon zonu da drže Tursku i njene sirijske saveznike na distanci, Ankara želi kontrolisati ovo područje da bi učvrstila svoje uspjehe u Afrinu i krenula naprijed ka Manbiju, u nastojanju da spriječi izranjanje ogromne povezane teritorije koju kontroliše YPG, koju Ankara smatra „terorističkom“ grupom.

Kratkoročni turski cilj je da u potpunosti kontroliše sirijsko-tursku granicu zapadno od rijeke Eufrat i da otvori autoput na relaciji Gaziantep-Halep, što bi dalo turskim biznisima pristup sirijskom tržištu.

Talas izbjeglica

Idlib je i za Tursku od strateškog značaja. Ankara strahuje da će, ako sirijski režim zauzme ovu pokrajinu i područja koja je okružuju a koja kontrolišu pobunjenici, izgubiti značajnu političku prednost u sirijskom sukobu i suočiti se sa još jednim velikim talasom sirijskih izbjeglica koje bježe do njenih granica. Ovo bi ograničilo njen utjecaj na tursko-sirijsku granicu zapadno od rijeke Eufrat, okruženu ruskim i iranskim utjecajem i YPG-om, koji dominira Sirijskim demokratskim snagama (SDF) koje podržava SAD.

Za Rusiju, Idlib također ima značajnu stratešku vrijednost budući da dvije trećine autoputeva M4 i M5 koji povezuju Latakiju sa Halepom i Damask sa Halepom, prolaze kroz ovu pokrajinu. Vraćanje kontrole nad ovim ključnim putevima može pomoći sirijskom režimu sa ekonomskim oporavkom. Rusija također treba osigurati određena područja u zapadnom Idlibu kako bi spriječila daljnje granatiranje svoje vojne baze Hmeimim u Latakiji od strane pobunjeničkih grupa.

Unutar ovih strateških ograničenja, Moskva je izgleda otvorena da ponudi Ankari šansu da se proširi u Tel Rifaat u zamjenu za rusko napredovanje u južnom Idlibu. Pa ipak, odredbe takvog sporazuma teško je ispregovarati zbog niza razloga.

Prije svega, male su šanse da će Rusija dati zeleno svjetlo turskim zračnim snagama da bombarduju ovaj grad, kao što su učinili sa Afrinom prošle godine. Zatim, isto tako su male šanse za tursko odobrenje velike kopnene operacije u Idlibu, a svjesna je da bi samostalni napredak mogao gurnuti Ankaru u naručje Washingtona. Potom, velike su šanse da će se Iran, sirijski režim i  YPG protiviti rusko-turskom sporazumu u vezi Tel Rifaata.

U ovom trenutku je ograničena razmjena na oba fronta moguća, budući da Rusija i Turska preferiraju da odgode otvoreno sukobljavanje u vezi svojih različitih interesa i umjesto tog biraju manje sporazume bez odavanja utiska da prave ustupke.

U međuvremenu, dva druga faktora mogu dodatno zakomplikovati situaciju za Ankaru. Prvi, SAD je nedavno tražio od turske vlade da odgodi kupovinu ruskog raketnog sistema S-400 i nudi sporazum istočno od rijeke Eufrat. Washington je već pokušavao posredovati između turske strane i YPG-a. Slijeđenje tog puta bi moglo izvesti Tursku iz procesa u Astani i ugroziti odnose sa Rusijom.

Nepredvidivost i eskalacija

Zatim, turska šutnja u vezi kampanje u Idlibu koju predvodi Rusija mogla bi ugroziti njen status kod sirijske opozicije, što će u konačnici povećati utjecaj HTS-a u Idlibu i okolnim područjima nauštrb sirijskih frakcija koje podržava Turska. Aktuelna nastojanja Teherana da posreduje između Ankare i Damaska mogla bi također oslabiti turski stisak nad sirijskom opozicijom.

Do sada je jasno da „pokušaj da ima sve“ možda nije najbolja strategija za Tursku. U bližoj budućnosti bi možda morala odlučiti da li joj je prioritet sporazum istočno ili zapadno od rijeke Eufrat, i što je najvažnije da li bi trebala odustati od Tel Rifaata, Manbija ili Idliba i po kojoj cijeni. Ako SAD pojača svoj stav u vezi S-400, Turska bi mogla biti prisiljena da bira između američkih sankcija koje potkopavaju tursku ekonomiju ili ruske ofanzive u Idlibu koja slabi turski utjecaj u Siriji.

Ovi faktori, zajedno sa trajnom neodređenošću u tursko-ruskim odnosima, obećavaju daljnju eskalaciju i nepredvidivost na sjeverozapadu Sirije.

Izvor: Al Jazeera

KOMENTARI

chat

IZDVOJENE VIJESTI

VIC DANA

joke

Na putu stopira neki seljak sa ovcom, i poslije nekog vremena staje BMW. Vozač kaže da ga može povesti, ali ne i ovcu. Seljak pristane, rekavši da ne brine jer će ovca trčati za njima. I krenuše oni, vozač vozi prvo polako, 40km na sat – ovca trči, pa doda malo više gasa, 70km na sat – ovca trči, nagazi 100km na sat – ovca trči, pa još brže, 140km na sat – ovca i dalje trči za njima. Pogleda vozač u retrovizor i kaže: "Brate, ova ovca isplazila jezik"! Pita seljak: "A na koju stranu"? Vozač: "Na lijevu"! Seljak: "Ahaaaa, sad će da pretiče"!

SUDOKU

sudoku

Postoji greska

Čestitamo, uspješno ste rijesili sudoku!

1 2 3 4 5
6 7 8 9 x

VRIJEME

weather
BANJA LUKA VRIJEME