Ministri spoljnih poslova članica NATO-a okupili su se na neformalnom sastanku u Pragu kako bi razgovarali o pitanjima na dnevnom redu Alijanse.
Sastanak je svojevrsna priprema za samit NATO-a koji će biti održan u Vašingtonu 9. do 11. jula, a jedna od tema koja se već neko vrijeme provlači je i ko bi mogao da bude nasljednik Jensa Stoltenberga na poziciju generalnog sekretara NATO alijanse.
On je inače na ovoj poziciji od 2014. godine i već je imao četiri produženja mandata. Jednom je čak od njega traženo da ostane na ovoj pozicji i to nakon što je već bio prihvatio posao šefa Centralne banke Norveške.
Nije ni čudo što niko nije želio da zamijeni gotovo stoičkog Stoltenberga u vrijeme koje je, između ostalog, obilježilo prekid odnosa s Rusijom i dubokosežne transatlantske tenzije s bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trampom. Stoltenberg je čak dobio i nadimak “Trampov šaptač” zbog svoje sposobnosti da ukroti republikanca, piše Deutsche Welle, a prenosi Euronews.
Malo prije nego što je portparolka Alijanse Oana Lungesku saopštila da će Stoltenberg definitivno napustiti poziciju u oktobru, njemački list “Welt” prenio je da su zemlje članice htjele Stoltenbergu da pruže priliku da bude na čelu za 75. godišnjicu u Vašingtonu 2024, ali po svoj prilici do toga neće doći.
“To su najmanje transparentni od svih izbora, i događaju se kroz konsultacije između moćnih nacija”, rekao je ranije jedan evropski diplomata za “FP” govoreći o procesu selekcije generalnog sekretara NATO.
Međutim, proces izbora njegovog nasljednika je sve samo ne jednostavan. Pozicija genealnog sekretara NATO-a je jedna od najprestižnijih na svijetu, ali za nju ne postoji tačan popis poslova, kao i lista potrebnih kvalifikacija. Ko želi tu poziciju, neće biti pozvan na razgovor i ne treba biti previše siguran da će je dobiti.
Generalni sekretar je najviši državni službenik NATO-a, i on se bira konsenzusom članica vojnog pakta. Istorijski gledano je to uvijek bio neko ko djeluje kao portparol i regrutuje međunarodno osoblje, piše Euronews.
Po dugogodišnjoj tradiciji koja je sada manje-više formalizovana, posao obavlja visoka evropska politička ličnost, a uobičajeno trajanje mandata je četiri godine.
U praksi se selekcija za tu ulogu odvija neformalnim diplomatskim kanalima, ali nije lako pronaći kandidata koji je prihvatljiv za sva 32 saveznika.
Obično, Vašington nema kandidata u trci za generalnog sekretara. Takođe, “FP” ocijenjuje i da je malo vjerovatno kako će Njemačka i Francuska istaći svoje kandidate jer su obje zemlje pokušale malo nakon početka rata u Ukrajini da diplomatskim kanalima riješe situaciju, pa od tada pažljivo balansiraju stavove.
Ako izuzmemo SAD, Njemačku i Francusku, onda u trci za generalnog sekretara NATO imamo kandidate iz Velike Britanije, skandinavskih zemalja, Italije ili istočne Evrope.
Neki stručnjaci smatraju da bi lider iz zemlje baltičkog regiona mogao biti jasan signal ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da će Alijansa svom snagom stati iza tog područja. Sa druge strane, to bi u jednakoj mjeri mogao biti i rizičan potez, jer bi Putin ovo mogao smatrati previše agresivnim, pa bi eventualni mirovni pregovori išli još teže nego inače.
Kao moguća zemlja iz koje bi došao generalni sekretar NATO pominje se Kanada, čiji je glavni argument geografska udaljenost, od “žarišta”.
Mnoga imena oko pitanja nasljednika Stoltenberga bila su i u igri i provlačila se. Neki se stojički i dalje nalaze na tom spisku, dok su neki nestajali. Ranije su favoriti bili premijerka Danske Mete Frederiksen i bivši britanski ministar odbrane Ben Valace, njih je navodno podržao i američki predsjednik, ali se nakon toga, bez dodatnih objašnjenja, povukli iz trke.
Sada su otvoreno u trci estonska premijerka Kaja Kalas, letonski ministar spoljnih poslova Krisjanis Karins i odlazeći holandski premijer Mark Rute.
Prema pisanju Euronewsa Rute je jedan od vodećih na ovoj listi. Njegova kandidatura je do sada dobila podršku od 29 od 32 članice odbrambenog saveza, uključujući najuticajniju, SAD.
Rute će vjerovatno uskoro prekinuti svoj dnevni posao. Poslije višemjesečnih postizbornih pregovora između četiri koaliciona partnera, čini se da će bivši šef špijuna Dirk Šuf biti imenovan za sljedećeg holandskog premijera, što dalje znači da bi Rute mogao da se povuče za nekoliko nedjelja.
Kao lider liberalne stranke VVD, Rute je uspješno upravljao nizom lukavih koalicija u veoma razlomljenom svijetu holandske politike – iako posljednja odluka VVD-a da se udruži sa krajnje desnim PVV Gerta Vildera izaziva kontroverzu.
Od ove pozicije ne odustaje ni rumunski predsjednik Klaus Johanis i pored toga što ima mnogo manje pristalica od Rutea. Njegovo imenovanje pratilo bi nešto kao trend za lidere NATO-a, od kojih su prethodna tri bila iz Norveške, Danske i Holandije, čiji je ministar spoljnih poslova Jap de Hop Shefer preuzeo tu funkciju 2004. godine.
Iako to može dovesti do protesta iz drugih krajeva Evrope, Ruteov sjevernoevropski pedigre može se računati u njegovu korist.
I pored toga što je Rute favorit, postoje i tri značajna protivnika koja još treba ubijediti. Među njima je i Mađarska, čiji je lider krajnje desnice Viktor Orban u više navrata stavio veto na pomoć EU Ukrajini i sankcije Rusiji, i koja na Zapad gleda kao na raspirivanje rata.
Prije nekoliko dana, mađarski ministar spoljnih poslova Peter Sijarto potvrdio je da neće podržati Rutea, favorizujući istočnog kandidata.
Takođe nije jasno kako ili kada bi treći skeptik, Robert Fico, mogao da stane iza Rutea. Slovački premijer zadobio je povrede opasne po život u politički motivisanom napadu sredinom maja, a trenutno se oporavlja.
U ovom trenutku, nakon Praga, nade su više usmjerene ka samitu NATO-a koji će biti održan u Vašingtonu u julu, nakon sastanka ministara odbrane sredinom juna.
Odlaganje odluke do evropskih izbora nakon 9. juna čini da će se vjerovatno upasti u širi niz odluka EU o najvišim poslovima i rukovodeća mjesta drugih briselskih institucija.
I sam Stoltenberg se u nekoliko navrata navodi kao pretendent za Evropsku komisiju, iako je veća vjerovatnoća da će taj posao pripasti aktuelnoj predsjednici Ursuli fon der Lajen.
Kalasova bi mogla biti izabranik Estonije za komesara EU, ili čak na kraju čelnik diplomatske službe bloka. Kao takvi, sporedni dogovori postignuti na samitima EU koji će biti održani 17. i 27. juna mogu pomoći da se deblokira trenutni problem oko funkcije lidera NATO-a.
Takođe, sve oči će biti uprte u američke izbore u novembru, a neki se plaše da bi rezultat mogao u potpunosti potkopati transatlantsku alijansu.
