Kolege iz “Blica” se opraštaju od svog dugogodišnjeg prijatelja i reportera “Blica” Vladimira Lojanice koji je iznenada preminuo u Užicu u 47. godini.
“Magla se spustila na tvoje Užice”
– Gluv je dan bez ljudi. Danas je gluva nedjelja. Lenja i oduvijek nevoljena. Nedjelja je dan kada svi ćute i svi samo mrsko odbrojavaju časove i minute od doručka do ručka, pa do još dosadnijeg popodneva i na kraju večere, kad sve počinje da se steže u želucu što je sutra taj ponedjeljak, dan kada točak ponovo počinje da se bezobzirno okreće. Danas je nedjelja u kojoj smo izgubili tebe, Lojo. Taj točak vremena, točak života je danas stao, a ti si bio život sam. Bio si zapravo hiljadu života u jednom čovjeku. Hiljadu sudbina zapisanih, hiljadu ispričanih. Ti si bio jedini glas onih koje ne čujemo ni nedjeljom, ni ponedjeljkom, ni utorkom. I šta čovjek da kaže? Da ispričam anegdotu? Da prepričam neku tvoju reportažu i zazvučim pametno kako si to samo ti umio? Da nabrajam tvoje nagrade ili priče sa pecanja, sa tribina, iz voza kojim si jurio da gledaš Partizan, dok sam ja prevrtala očima, a ti me razumio, jer: “Mala, znam, u Kninu svi navijaju za Zvezdu”? Nikada manje riječi na raspolaganju, nikada više ne steže u želucu. Voljela bih nekada da sam te više čula kao što si ti beskompromisno slušao sve one zaboravljene ljude. Magla se spustila na tvoje Užice. Gluv je dan bez ljudi, rekao si ti to moj Lojo, a ovaj je i gluv i nijem i sakat zauvijek, jer te nikada više nećemo čuti – rekla je Nikolina Govoruša.
“E što imam dobru priču”
– “Lojanica je na terenu, traga za nekom pričom, imaćemo dobru reportažu, sigurno”. Tako smo na jutarnjem kolegijumu najavljivali njegove priče. Nismo znali gdje ide, koja je tema, o kojim ljudima će pisati… Samo smo znali da će biti dobra priča. Pitka, emotivna, ljudska, napisana iz duše, ona koja se čita u dahu, od koje ti srce zaigra, često i suza krene. Napisana onako kako samo on umije. Nedostajaće ono njegovo: “E, što imam dobru priču!”. Nedostajaće jedan dobar čovjek. Nedostajaće jedan izvanredni reporter koji je unosio sebe u svaku sudbinu kojoj je posvetio svoje redove. Dragi Lojanica, nedostajaćeš – rekla je Natalija Živanović Popović.
“Ostavio si nam čistu dušu”
– Nemam ni blizu toliki literarni dar (kao ti) da riječima opišem koliko me vijest o tvom preranom odlasku dotukla. Tvoje priče se ne čitaju, one se osjećaju, one golicaju, smiju se, peku, bole… To si ostavio čitaocima koji te, barem većina njih, nisu poznavali. To si ostavio hartiji, istoriji, ostavio si “Blicu”… Nama, koji smo te poznavali, ostavio si dušu. Čistu, dječiju, pravednu, strastvenu. Baš kao što si i sve radio strastveno – pisao, pecao, navijao za Partizan, odobravao i negodovao… Samo si sad otišao tiho, bez ikakvog upozorenja, ne ostavivši nam šansu da se sa time strastveno ne složimo. Nedostajaćeš, dragi druže… – rekla je Milana Pejić.
“Uvijek na strani običnog čovjeka”
– Kada sam počela da pišem u “Blicu”, tadašnji urednik nam je slao Vladine tekstove i rekao da se ugledamo na njega. Tada sam prvi put čula za Vladimira Lojanicu. Obožavala sam njegove reportaže, te velike priče malih, nepoznatih ljudi ispričane na najoriginalniji način. Uvijek na strani običnog čovjeka, kojeg je znao u dušu, čije je muke i uspjehe razumio i opisivao. Govorila sam da bih voljela da umijem bar upola tako dobro da pišem. Vlada je bio pisac među novinarima, i bez pretjerivanja, njegove reportaže bi trebalo da uđu u udžbenike. Često sam govorila da je najbolji novinar “Blica”. Bio je moj uzor, i, kako sam u šali znala da kažem, bio je na trećem mjestu najboljih novinara na ovim prostorima, odmah poslije Dade Vujasinović i Miloša Vasića – rekla je Suzana Luković.
“Umio si da nas ostaviš bez riječi”
– Rijetko ko je umio kao ti da napiše tekst, da kroz riječi osjetiš muku i nepravdu nanesenu malom običnom čovjeku koji su upravo kroz tvoje tekstove imali prilike da ispričaju svoju patnju, bol i ožiljke. Danas je jako teško nabrojati takve novinare, na šaku jedne ruke gotovo. Posvećene, predane i uvijek spremne da tragaju za pričom, bez da je čekaju za stolom. Umio si sve da nas ostaviš bez riječi po čitanju, često sa knedlom u grlu i ćutanjem. Tako je i sad, nakon vijesti da više nisi sa nama. Srpsko novinarstvo je ostalo bez jednog od najboljih novinara ikada i to je praznina koju će rijetko ko umjeti da popuni. Još jednom si nas ostavio bez riječi, Lojanice. Ovaj put, nažalost, zauvijek. Počivaj u miru, saučešće porodici – rekao je Stevica Rajčetić.
“Mirno ti more, saborče”
– Dragi Vlado, baš si me iznenadio prošle nedjelje kada si me pozvao “tek onako”… Lijepo smo se ispričali… a šta je ovo danas? Zašto nas rastužuješ i podsjećaš da smo svi ovdje samo privremeno? Mirno ti more saborče, nećemo te zaboraviti… – rekla je Ivana Anđelković.
“Preostali dani biće gluvi”
– Trebalo mi je vremena da sastavim ovo slovo. Ne zato što nisam znao šta valjano napisati o djelu brata Vladimira Vlada Lojanice, lako je to, jer je veliko i sjajno njegovo reportersko djelo, no zato što je vazda najveća muka pisati o boljima od sebe – napisao je u predgovoru Vladine knjige “Gluv je dan bez ljudi” Mihailo Medenica, i dok pokušavam da shvatim da nas je Vlada napustio zauvijek, zaista mi treba vremena da sastavim slovo, i ne zato što ne bih umjela o njegovom djelu pisati lijepo, to bi bilo suviše lako s obzirom koliko je univerzalno i dobro, no, upravo kako je Medenica napisao, najveća je muka pisati o boljima od sebe. Teško mi je da povjerujem da je otišao zauvijek, Lojo, jedan od najboljih novinara, i prije svega – čovjek! Dragi kolega, šaljivdžija, britko pero, umjetnik na tastaturi. Ponosna sam što je bio moj kolega i drugar, čovjek koji je pisao kao rijetko ko reportaže o malim ljudima i životnim mukama običnih ljudi. Kada mi je na kućnu adresu stigla njegova knjiga sa posvetom, i kada smo se čuli, bilo mi je jasno da je zaista čovjek velikog srca koji živi za ono što radi, i ne zaboravlja nikada da je i najmanji gest pažnje velika stvar. Knjigu sam pročitala u dahu, a zatim sam je ponijela i na odmor. Drugo čitanje Vladinih priča, koje je “ispričao na stranicama “Blica”, od 2008. godine do danas…” značilo mi je mnogo zbog rečenica kojima je savršeno, a tako jednostavno i pitko opisao svoje junake i život! Željela sam to da mu kažem kada se budemo sreli u Beogradu, na redakcijskoj proslavi u septembru. Mnogo sam tužna što neću imati tu priliku. Nije fer! U glavi mi odzvanjaju njegove rečenice i “Gluv je dan bez ljudi, posve najgluvlji, mene taj muk najviše tišti…”. Da… bez Vladinih reportaža i tekstova, bez njegove priče o pecanju i navijačke strasti, preostali dani biće gluvi! Počivaj u miru dragi kolega! Putuj s anđelima – rekla je Biljana Vučković.
“Vijest koja nikada nije trebalo da bude napisana”
– Vijest, koja nikada nije trebalo da bude napisana, pronašla me je 1.300 kilometara daleko. Tako je to sa najgorim vijestima. Ne biraju ni mjesto, ni vrijeme. I ostavljaju te nijemog, bez riječi. Umio si sa njima. Pronalazio im pravo i mjesto i vrijeme. Pravio nestvarne slike od njih. Njima činio da mali ljudi postanu veliki. I tako su tvoje riječi bile tvoja djela. Velika i dobra. Dugujemo ti takve riječi. Neće prestati da se pišu. Nikada, ni poslije ove vijesti koja nikada nije trebala da bude napisana – rekao je Predrag Vujanac.
“Išao je svuda srcem za onim što voli”
– “Grobarko moja, imam potvrđenu informaciju, Željko dolazi u Partizan, ali nemoj još nikome da kažeš” – reče mi on sa takvim žarom i uzbuđenjem tog dana… Pričali smo o svemu, ali najviše o Partizanu. Nervirali se, kidali živce, dijelili “insajd informacije”, slavili, psovali, smijali se… Kroz Partizan sam imala prilike i da ga upoznam, kao i način na koji je živio. “Švercovao sam se u teretnom vozu do Titograda, u vinogradu sa pšenicom u sedmom razredu, ćale me ubio od batina, a ja otišao na utakmicu”. To je ukratko bio on. Išao je svuda srcem i za onim što voli. Dolazio je do takvih…priča i od njih pravio poeziju. Znao je da piše i to kako… da te svojim tekstom, ostavi bez teksta. Eto tako. Živio je za svoju porodicu, prijatelje, ribolov i naravno za Partizan i u svemu je davao sto odsto sebe. A on je znao da tako treba i mora, kada nešto voliš. “Idemo li na onu utakmicu?” “Ne mogu na ovu, ali sljedeću sigurno…”. Kako god ovo zvučalo, ja znam kako bi tebi zvučalo… Svaku utakmicu koju Partizan dobije, dobiće je za tebe. I dalje sam bez riječi, tako da i ovo malo riječi ne može opisati tu prazninu koju si ostavio. Ti bi svakako znao i maestralno odradio, ali ja više od ovoga ne mogu i ne umijem… – rekla je Jovana Dimitrijević.
“Kolega koji će učiniti sve da ti pomogne”
– Novinar čije reportaže čitaš uz suze ili smijeh, jer pisao je o životu koga to upravo čini. Kolega koji će učiniti sve da ti pomogne, ali i da ti kaže u lice kada griješiš. Ponosni otac koji se dičio više dobrom ocjenom ili uspjehom kćerki nego sopstvenim nagradama, a toliko ih je. Prijatelj, zbog koga moraš da svratiš u Užice na kafu na putu do mora. Brat, bez koga će dani biti gluvi. Lojo, počivaj u miru – rekla je Ivana Preković.
“Neponovljivi lik”
– Dobri moj Lojo, drug i legenda, veliki čovjek. Tvoj odlazak je nepravičan, nagao i nefer. Sve ono što nisi ti. Ali znam te. Lakše je tebi da nas sve iznenadiš, nego da i dan izdržiš da se neko zbog tebe brine, sekira. Čovjek. Ljudina. Neponovljiv lik. Mislim na sve te ljude čija si srca ugrijao – bukvalno svojom pojavom – kad im iznebuha staneš pred vrata na koja niko nije pokucao godinama. Kako ti nije mrsko da se javiš iz neke mećave i kad znaš da te zovem samo “da se pitamo”. Kako me zoveš pred porođaj, jer ti se, eto, javilo da će sad. I kako smo se posljednjih puta čuli da se radujemo uspjesima tvojih predivnih kćerki na koje si tako dirljivo ponosan. S razlogom. Nek tvoja dobrota nastavi da živi u njima i od tebe dosta, moj Lojo. A mi koji ostajemo iza tebe i tvojih riječi možemo da budemo sigurni da neće moći niko da te zamijeni, takav kao Loja je jedan. Ti ćeš se igrati riječima na boljem mjestu. Ko zna, možda već sad lutaš nebeskim putevima, čuo si ima tamo jedan čovjek, ma samo da ga vidiš kako mu je… Nezadrživ, moj dobri Loja. Vječiti dječak. Hvala ti, moj dobri Lojo, za svaku riječ. Lutaj srećno nebeskim putevima – rekla je Marina Jovandić.
“Razumio je malog, običnog čovjeka”
– Divan je bio Lojo. Kreativan, maštovit, duhovit, znao je da sluša i razumije, znao je da ispriča priču kao malo ko. Razumio je malog, običnog čovjeka i umio je da mu da glas da ga čuje cijeli svijet. Partizanovac, kolega, ljudina, a prije svega divan tajo svojoj djeci – rekla je Ana Lađarević, piše Blic.
“Kakvo si pero bio izlišno je i pričati”
– Duša me boli, Lojanice… ljuta sam, kuda si tako rano pošao?! Sve naše razgovore zauvijek ću pamtiti. Brinuo si o meni nekada više i od najrođenijih, pa si me zapitkivao, pa me zbog toga nervirao, pa me zasmijavao. Sve ove godine za mene si bio tu, uvijek podrška i uvijek lijepa riječ. S kakvom si ljubavlju pričao o svojoj supruzi i kćerkama… Nadam se da znaju koliko si na njih bio ponosan. Kakav si novinar bio, kakvo si pero, oko i dušu imao izlišno je i pričati. Ova profesija i naša redakcija ostale su bez jednog od najboljih… A ja, održaću obećanje, ne brini.
