Finansijski zdravstveni sistem u BiH funkcioniše na papiru. Novca ima. I to blizu tri milijarde maraka. Bizmarkov sistem prema kojem pacijenti uplaćuju određeni iznos u vidu doprinosa funkcioniše u mnogim državama.
Sam model počiva na principu solidarnosti i uzajamnosti, gdje doprinose plaćaju svi, a koristi onaj ko je te godine bolestan. Međutim, u Bosni i Hercegovini zdravstvo je izdijeljeno na entitete, kantone, što dovodi do nejednake podjele prikupljenih sredstava.
Sivi tokovi novca
Ukupni izdaci za zdravstvo u Bosni i Hercegovini su svake godine blizu tri milijarde KM, 70 posto tog novca je iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, a 30 posto su privatni izdaci. Od tog iznosa, prema službenim izvještajima zdravstvenih fondova, prosječni izdaci iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u Federaciji su milijardu i po maraka, a prosječni izdaci van obaveznog zdravstvenog osiguranja oko 600 miliona maraka.
U RS dostupni su podaci iz obaveznog zdravstvenog osiguranja i oni prosječno godišnje iznose milijardu i 160 miliona maraka.
Dr. Bakir Nakaš, ljekar u penziji i dugogodišnji direktor sarajevske Opšte bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, za Oslobođenje kaže da oni koji uplaćuju novac, nad njim zapravo nemaju nikakvu kontrolu.
„Ono što je najgore, iako pacijenti, odnosno narod, izdvajaju novac i on se prikuplja u fondovima, oni uopšte ne utiču na tok novca, tako da se tu nijedan pacijent i nijedan korisnik ne pita gdje će se šta investirati, kako će se šta provoditi. Sve je vezano za političare i za njihove odluke kako da se to radi. Iz tog razloga postoje sigurno razni vidovi sivih tokova novčanih izdataka koji su vezani za zdravstvo. Primjer je u Zavodu zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo. Imate gotovo 100 miliona koji stoje u bankama i skupljaju se kamate, a u isto vrijeme imate nedostatak nekih lijekova, imate niske plaće ljudi koji su zaposleni u zdravstvu, što znači da su ti sivi tokovi sigurno prisutni i oni su uvijek proizvod djelovanja političara“, navodi Nakaš.
Dok se fondovi više ili manje pune, hiljade ljudi, ipak, ostaju bez adekvatne zdravstvene njege. Marin Bago iz Udruženja prava pacijenata za Oslobođenje kaže da su zakoni dobri, ali da je problem u njihovoj primjeni. Tužiteljstva ne reagiraju, a pored novca kojeg ima, pacijenti se liječe putem SMS-ova, putem donacija od građana, što jasno pokazuje da sistem ne funkcioniše.
Od kantona do kantona
“Taj novac nekako ode. Otprilike tisuću i pol ljudi godišnje, teško oboljelih, muči se da samo nađe način kako će se liječiti. Po našim zakonima, stvar je vrlo jednostavna. Koliko uplate građani u fond solidarnosti, toliko bi trebala i vlada. Građani uplate 200 miliona, vlada oko 40. Jednostavno, nedostaje novca da liječimo naše najteže bolesnike. Skoro pa ih osuđujemo na smrt. Normalne uplate putem Zavoda zdravstvenog osiguranja funkcioniraju, građani sve plate, međutim, do nekih se usluga teško dolazi, odnosno velike su liste čekanja. Po pravima pacijenata lista čekanja je nedozvoljena, nedopuštena ukoliko ne postoje opravdani razlozi. Nepoštivanje zakona, loša uprava i javašluk nisu opravdani razlozi. Niko ne bi smio čekati na zdravstvene usluge, niti bi trebao biti na bilo kakvoj listi. To je jednostavno posljedica loše primjene zakona, često i kriminalne. Ponovio bih da imamo zaista dobre zakone u zdravstvu, gdje nema listi čekanja, gdje su liječnici i medicinsko osoblje plaćeni po učinku. Sve je lijepo regulirano, međutim, primjena se od kantona do kantona razlikuje. Posljedica je da nemamo kao pacijenti ista prava, ovisno o mjestu prebivališta, ovisno kako aktualna vlada u kojem kantonu primjenjuje zakon. Niko ih nije primijenio u potpunosti, a neki kantoni, kao što je moj HNK, nije primijenio nikako. Loša primjena zakona stvara od pojedinaca milijunaše, dok mi ostali moramo čekati na našu uslugu”, ističe Bago.
Pedijatar Dragan Đokanović za Oslobođenje kaže da je prvi korak ujednačavanje plata zdravstvenih radnika sa onim u regiji.
„Nešto se mora učiniti. Zdravstveni sistemi u Federaciji BiH moraju se promijeniti. Mora doći do radikalne reforme zdravstvenih sistema. Moraju da postoje osnovna načela, a to je da zdravstveni radnici, ljekari i medicinski tehničari u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH imaju odgovarajuća mjesečna primanja, a ona bi trebala da budu u prosjeku mjesečnih primanja njihovih kolega u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Sloveniji. To mora da bude osnovni postulat“, navodi Đokanović.
Primjer Hrvatske
U pojedinim državama u regiji sredstva su dodatno osigurana i iz budžeta i indirektnih poreza, odnosno uvođenjem akciza na štetne proizvode (duhan, alkohol i zaslađeni napici). Dobar primjer iz prakse je Hrvatska koja ovim putem 30 posto sredstava prikupljenih od akciza na štetne proizvode namjenski usmjerava u Fond za posebno skupe lijekove, čime se osigurava inovativno liječenje najteže oboljelih stanovnika te zemlje. U BiH se, otkako su uvedene akcize u sistem indirektnog oporezivanja 2009. godine, do 2019. prikupilo osam milijardi maraka, od čega je u zdravstvo usmjereno nula KM. Đokanović kaže da model povećanja akciza nije dobro rješenje.
„Razmišljanje o povećanju akciza za izdvajanje iz PDV-a, nekim dodatnim zdravstvenim osiguranjima, kreditima i svemu onome što je trenutno aktualno na prostorima Republike Srpske i Federacije, tj. BiH je pogrešno. Niti će se to moći završiti kreditima, niti nekom od akciza kada ima ovoliko medicinskih radnika u zdravstvenim ustanovama RS-a i FBiH. U stanju ovakve informacione tehnologije mora se drugačije pristupiti rješavanju tih problema. Samo iz jednog pravnog centra ili jednog finansijsko-računovodstvenog centra u Republici Srpskoj može se opsluživati svaki dom zdravlja i svaka bolnica RS-a. To isto važi i za Federaciju. Znači, najsposobniji pravnici i najsposobniji ekonomisti, diplomirani ekonomisti koji se bave tim stvarima sa dobrim platama iz jednog centra mogu završavati posao u entitetima“, tvrdi Đokanović.
S druge strane, doktor Nakaš smatra da bi centralizacija i solidarnost mogle pomoći posebno u Federaciji BiH, gdje bi profitirali oni kantoni sa manjim brojem zaposlenih osoba.
Jedna kasa
„Centralizacija novca bi sigurno pomogla ako govorimo na nivou entiteta. Republika Srpska ima centralizirano finansiranje i nisam siguran koliko su oni u tome uspješni, jer njihovi doprinosi nisu sigurno toliki da bi mogli da doprinesu boljem zdravstvenom sistemu. Međutim, u Federaciji Bosne i Hercegovine imate situaciju da su kantoni ti koji raspolažu tokovima novca. Imate različite situacije, imate dovoljno uposlenika koji uplaćuju socijalno, odnosno zdravstveno osiguranje, recimo, u Kantonu Sarajevo, u Tuzli, Zenici, ali imate onda dijelova gdje je jako nizak procenat zaposlenosti i u tim dijelovima i u tim kantonima je taj doprinos daleko manji nego u ovim koje sam spomenuo. Iz tog razloga, ako bismo objedinili da to bude centralizirano, onda bi sigurno ti manji kantoni koji danas nemaju dovoljno sredstava prolazili bolje, a ovi koji su bogatiji bi izdvajali dio sredstava za te kantone koji su siromašniji, koji nemaju dovoljno uposlenih i nemaju dovoljno doprinosa“, navodi Nakaš.
Prema brojnim istraživanjima, ulaganje u zdravstvo ima direktan efekat na ljudsku dobrobit i sreću, a značajno utiče na odliv stanovništva. Poboljšanje finansiranja i funkcioniranja zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini prijeka je potreba, jer je svako od nas bio, jeste ili će biti pacijent. Koronakriza, koja je rasvijetlila sve nedostatke zdravstvenog sistema, nije se desila tako davno.
