Kuća Milanovića, novootvoreni kulturni centar grada Banjaluka, odnosno kuća srpske kulture, kako je krsti njen prvi upravnik, profesor Duško Pevulja, u dva mjeseca rada na većini od dosadašnjih organizovanih četrdesetak događaja ima više posjetilaca nego stolica, što pokazuje i dokazuje kolika je potreba za kulturom danas i ovdje.
“Ovo je kuća koju je napravio Savo Milanović. On je porijeklom sa Dabraca. Kuća je pravljena od 1892. do 1894. godine. Milanovići su bili ugledna, bogata, preduzetnička, trgovačka porodica. Vlado Milanović je sin Save Milanovića, a Vladov sin je profesor Branko Milanović, akademik i proučavalac djela Ive Andrića. Porodica Milanović iseljena je odavde poslije zemljotresa 1969. godine, jer je procjena tadašnjih vlasti bila da se kuća ne može obnoviti, da kuću treba rušiti”, započinje Pevulja priču o Kući Milanovića, dodajući da spletom različitih okolnosti kuća ipak nije srušena te da je ona decenijama bila ruina sve dok, po obnavljanju, u njoj nije otvoren kulturni centar.
Obnovu Kuće Milanovića finansirala je Vlada Republike Srpske, ali tokom posljednje predizborne kampanje pojavile su se spekulacije da grad nije riješio imovinsko-pravne odnose te da bi porodica Milanović mogla podnijeti tužbu za koju se pretpostavlja da bi bila višemilionska.
IMOVINSKO-PRAVNI ODNOSI
“Branko Milanović je iseljen poslije zemljotresa. Država mu je uredno isplatila za kuću i porodica danas nema nikakvih potraživanja. U javnosti se pojavljuju dezinformacije da porodica ima potraživanja. Supruga Branka Milanovića je živa, ima 90 godina. Bila je na otvaranju. Dvije kćerke profesora Milanovića su rođene u ovoj kući. Jedna živi u Banjaluci, gospođa Rajna Milanović. Ona je takođe bila na otvaranju. Druga kćerka Ranka se poslije izbjeglištva iz Sarajeva nastanila u Južnoafričkoj Republici. One nemaju nikakvih potraživanja, a ja to znam iz prve ruke. Tu su stvari potpuno čiste”, otkriva Pevulja, ističući da porodicu Milanović poznaje tridesetak godina te da i sa njihove strane zna da je kuća jedan kroz jedan u vlasništvu grada, a zašto još to nije upisano u RUGIPP-u, dnevnopolitička je priča u koju ne ulazi. Profesor navodi da je duh, kako on kaže, čestite građanske porodice Milanović, doprinio da se kuća ne sruši, da je ne kupi neka inostrana banka i da na njenom mjestu ne napravi zgradu od petnaest spratova.
U KUĆI, IGROM SLUČAJA, ROĐEN I NIKOLA KOLJEVIĆ
Igrom slučaja, kako kaže Pevulja, u ovoj kući rođen je i Nikola Koljević, profesor, prevodilac, esejista, šekspirolog i prvi potpredsjednik Republike Srpske.
“Koljevići i Milanovići su, u osamnaest parova, bili kumovske porodice. Kuma je jednostavno došla kod kume i rodila, što je opet važno za istorijat ove kuće”, priča Pevulja. Njegov plan je da jedna od soba bude soba sjećanja na porodicu Milanović.
“Međutim, to neće biti samo soba sjećanja na porodicu Milanović, zato što ćemo kroz priču o ovoj porodici ispričati širu priču i o Banjaluci tog vremena. Stoga, tu će, između ostaloga, biti legati Nikole i Svetozara Koljevića”, ističe Pevulja.
Profesor dodaje da je porodica Milanović izvorno srpska, građanska i trgovačka porodica u jednom najplemenitijem značenju, kakve su i mnoge hercegovačke imućnije porodice u kojima se u trećem koljenu potomci bave kulturom.
“Tako je kod Ćorovića, tako je kod Šantića, tako je i kod Milanovića”, jasan je Pevulja.
On naglašava nacionalni značaj Kuće Milanovića.
“Ja mnogo kritikujem političare, pogotovo njihov odnos prema kulturi. On je očajan. Političari u većini slučajeva ne prepoznaju značaj kulture, a hoće da pričaju nacionalne priče”, govori Pevulja, dodajući da je namjenski građen kulturni centar odličan pomak u ovom smislu i čudo svoje vrste u našem vremenu.
PRVA DOKTORSKA DISERTACIJA O ANDRIĆU PISANA U OVOJ KUĆI
Sve prostorije, otkriva Pevulja, nosiće nazive po znamenitim Banjalučanima.
“Najljepša sala zvaće se svečana sala ‘Branko Milanović’. Galerija će se zvati ‘Spiridon Špiro Bocarić’. Biblioteka Kuće Milanovića, koja će sadržavati sabrana djela, izabrana djela, rijetke knjige i kolekcije, zvaće se po Nikoli Koljeviću. Zamisao je da kroz interno imenovanje prostorija, mi prosto pričamo priču o Banjaluci jednog vremena”, govori Pevulja.
On će, kako kaže, biblioteci priložiti doktorsku disertaciju Branka Milanovića.
“Priložiću, dakle, ono što je meni poklonjeno. Profesor Milanović mi je, kada sam ja doktorirao, poklonio original svoje doktorske disertacije ‘Andrićeva esejistika i njegovo književne djelo’. Zanimljivo je da je profesor Milanović prvi naučnik sa bivšeg jugoslovenskog prostora koji je doktorirao na djelu Ive Andrića. Doktorsku disertaciju je odbranio 1962, a pisanje je započeo prije nego što je Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost”, navodi Pevulja, uz podatak da je u ovoj kući napisan dio prvog doktorata o Andrićevom djelu. Naš sagovornik otkriva i da će Kuća Milanovića osnovati nagradu “Branko Milanović” iz oblasti nauke o književnosti, što će biti prva nagrada ovakve vrste u Republici Srpskoj.
OD VINSKOG DO METAFIZIČKOG PODRUMA
“Mi ćemo imati specifičnu biblioteku, ali nećemo ulaziti u djelokrug rada Narodne biblioteke. Imaćemo izvjesne pozorišne predstave, monodrame prije svega, ali nećemo se miješati sa radom Narodnog pozorišta. Imaćemo manje izložbe poput ove aktuelne ‘To je bilo neko lepše i srećnije vreme’ posvećene Bori Đorđeviću, ali mi nismo ni muzej ni galerija. Prosto, ovdje će se održavati programi koji dosad nisu postojali u Banjaluci, a koji trebaju Banjaluci”, navodi Pevulja, priznajući da će se program u većini slučajeva bazirati na književnosti, a tu je mišljenja da Kuća Milanovića bude ispred svih u užem i širem okruženju.
Upravnik Kuće Milanovića odveo nas je i do podruma, gdje je do prije dvadeset godina radio klub “Cedubal”, a riječ je o prostoriji koju je Savo Milanović krajem devetnaestog vijeka namjenski napravio za vino.
“Pored svega ostalog, Milanovići su bili i hedonisti i imali su poseban vinski podrum. Mi tu prostoriju danas zovemo ‘Metafizički podrum’ po knjizi Zdravka Miovčića. Plan je da tu bude ‘Klub knjige’, odnosno kafić kakav je, recimo, bio kafić “Glasove” knjižare u Gospodskoj ulici ili kafana ‘Kod Milutina’ u Banskom dvoru. Držim da su takvi prostori gdje se mladi ljudi miješaju sa afirmisanim umjetnicima, obilježje jednog grada”, podvlači Pevulja.
VAŽNO JE DA KUĆA BUDE ŽIVA I DA VRVI OD LJUDI
Profesor dalje priča da je važno da “Kuća Milanovića” bude živa, da vrvi od ljudi i opravda naziv kulturnog centra, a po dosadašnjim događajima, rekli bismo da je na dobrom putu.
“Iznad mojih očekivanja je sve ovo što smo dosad uradili. Moj koncept je bio takav da ovdje dovodimo prve ljude naše kulture i da pričamo ozbiljne nacionalne priče. U tom smislu je ovdje gostovao Vojislav Koštunica, kada smo promovisali njegovu knjigu ‘Srpsko i demokratsko stanovište’, napravili smo tribinu povodom desetogodišnjice upokojenja profesora Guge Lazarevića i naš gost je bio vladika slavonsko-pakrački Jovan Ćulibrk. U goste nam je došao i Pero Zubac, imali smo divno pjesničko veče Zdravka Miovčića, otvorili smo seriju predavanja profesora Ranka Popovića i Zorana Arsovića, ovih dana očekujemo profesora Mila Lompara. U vikendu iza nas sabrana djela predstavio je Emir Kusturica i svaki put je, na našu radost, stiglo više ljudi nego što smo imali stolica”, govori Pevulja. Posebna linija u radu ove kuće, pojasnio je Pevulja, tematizovaće nacionalno stradanje kroz predavanja, promocije, tribine sa gostima koji se bave tom tematikom.
VRATITI HONORARE KAO PRAKSU
“Uvešćemo svetosavsku besjedu koju će držati svjetovnjaci. Posljednjih petnaestak godina u našem gradu o Svetom Savi govore isključivo crkveni ljudi. Moram da priznam da to jako loše rade, a tradicija svetosavskih besjeda je zapravo potekla od svjetovnih ljudi”, priča Pevulja. Njegova zamisao je da kao dio tradicije Kuće Milanovića postanu dani posvećeni velikim piscima, koji će uvijek biti organizovani u isto vrijeme u godini.
Tako će, navodi, ovaj kulturni centar dobiti Njegoševe, Vukove, Kočićeve, Ćopićeve, dane Đure Damjanovića itd. Sve nabrojano, dodaje, nije moguće bez budžeta, koji još nije, ali bi trebalo da bude usvojen u januaru.
“Imamo tvrda obećanja da ćemo od Nove godine imati budžet. Moja je ideja i platforma bila, kada sam prihvatio ovo mjesto, da imamo budžet za to da svako ko dođe ovdje bude uredno plaćen, da vratimo honorare kao praksu. Naši gosti mogu jednom doći i održati program besplatno, ali drugi put već nema smisla. Majstor koji nam popravi bojler biva uredno plaćen, pa ne vidim razlog da tako ne bude i sa ljudima iz kulture. To je moj koncept i to ću striktno poštovati. Druga važna stvar je da siđemo uvijek u (metafizički) podrum i da ljude počastimo, da napravimo neki vid koktela, jer je ovo prije svega bila domaćinska kuća”, zaključuje Pevulja.
