Neki će čika Mitra pamtiti kao najpoznatijeg i policajca u istoriji Banjaluke, neki kao agilnog humanistu, koji je i u 92. godini na svom poni biciklu nosio hranu “iznemoglim starcima”, koji bi mu, po godinama, mogli biti djeca.
U Narodnu miliciju je primljen direktno sa fronta. Sa četiri razreda osnovne i trgovačkim zanatom bio je uzor učenosti.
Policajac kojem nijedan lopov nije umakao
Uz rad je završio gimnaziju, podoficirsku i političku školu, te kurs iz kriminalistike. Htio je i na fakultet, ali mu, kako je pričao, “nisu dali”.
Čistka ratnih kadrova nakon Rankovićeve smjene, pomela je 1967. i Mitra Medića. Imao je 42 godine, kada je penzionisan.
Tako će, između ostalog, ostati upamćen i kao rekorder po penzionerskom stažu: penziju je primao punih 57 godina.
I nakon njegovog penzionisanja, decenijama se se po Banjaluci prepričavale zgode o Mitru policajcu, piše Srpskainfo.
– Za 15 godina službe u Banjaluci, meni nije izmakao nijedan prevarant, špijun, šumaradica, ni švercer – pričao je Mitar.
U njegovo vrijeme gradski mangupi su govorili: od Mitra možeš pobeći, ali se sakriti ne možeš! Rijetko se hvatao pištolja, još rjeđe pucao, a nikad prestupnika nije ranio, čak ni kad „pruža otpor prilikom privođenja“.
Te se stvari, kako je govorio Mitar, rješavaju „drugim sredstvima“.
– Otkrivao sam najteža krivična djela i nikad se nije desilo da dokazi koje pribavim budu osporeni na sudu – hvalio se čika Mitar.
Prijavio suprugu za 2 metra drva
Jedna od anegdota, koja ga je pratila do kraja života, bila je i ona, po kojoj je 1955. godine, navodno, “rođenu ženu” prijavio sudu zbog 2 metra drva.
– Znam tu priču, ali nije bilo baš tako. Supruga me danima opominjala da kupim drva, jer će nam se djeca posmrzavati, a ja nikako da stignem. I ona, šta će, snađe se. Jednom, idem ja s posla, a seljak istovara u moj podrum drva bez čekića. Odmah ga privedem, a moju ženu, koja je kupila drva na crno, predložim za svjedoka na sudu. Da nisam, komšije bi prijavile mene – pričao je čika Mitar.
Ali, silna revnost mu nije pomogla da izbjegne čistku i penzionisanje. Bio je, kaže, u punoj snazi kad je otišao u penziju i nije zna šta bi sa sobom. Nije mogao da sjedi besposlen, pa se aktivirao u Crvenom krstu.
Samo oni najstariji zapamtili su da je istorijske 1945. godine, ovaj naočiti, tada dvadesetogodišnji podoficir iz sela Štrpci kod Rudog, partizansku uniformu zamijenio policijskom. I da je 1952. iz Foče raspoređen na na službu u Banjaluku.
Najbolji banjalučki policajac, tako je postao najbolji humanitarac volonter. Svjedoče o tome i Zlatni znak Crvenog krsta RS, nagrada za životno djelo i Krst milosrđa, kojim ga je 2014. odlikovao tadašnji predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik.
Nije to bilo prvo visoko odlikovanje, koje je dobio. Josip Broz Tito ga je odlikovao 2 puta: Ordenom rada sa srebrnim vijencem i Ordenom zasluga za narod.
Ipak, čika Mitra Banjalučani ne pamte po ordenju nego po čestitosti i humanosti. Više od 50 godina on je, svojim prastarim poni biciklom, krstario s kraja na kraj Banjaluke, da bi pomogao starim, bolesnim i siromašnim sugrađanima.
Ministar mu poklonio bicikl, lopovi ga ukrali
Poni je bio njegov zaštitni znak. Automobil nikad nije vozio, čak ni službeni, ali je imao moderni bicikl, koji mu je 2009. poklonio tadašnji ministar unutrašnjih poslova, Stanislav Čađo. Nije mu taj bicikl dugo potrajao. Ministrov poklon ukrali su lopovi. Nikad ih nisu uhvatili.
– Nema danas ko da ganja lopove, kao što sam to ja nekad radio. Kad sam bio na prijemu kod ministra Čađe, rekao mi je: Mitre, da mi zakon dopušta, sutra bih te vratio u službu, sve bi ti ove kriminalce pohvatao – hvalio se Mitar, kad je već bio zagzio u devedesetu.
Njegova humanitarna misija usporena je 2017. godine, kada je, u to vrijeme 92-godišnji čika Mitar pao i polomio kuk.
Dogodilo se to na stepeništu banjalučke „Toplane“, gdje je otišao da bi pomogao siromašnim sugrađanima. Tako je stari partizan, po strogosti i sposobnosti čuveni predratni policajac i legendarni humanitarac, prvi put u svom dugom životu morao da uspori tempo.
Ali, nije odustajao. U Mjesnoj organizaciji Crvenog krsta „Borik“ ostao je aktivan i kada se kretao uz pomoć dva invalidska štapa.