Samokritika i unutrašnje preispitivanje samog sebe i društva u kojem živimo jeste dobro, ali pod uticajem različitih radionica u organizaciji civilnog i NVO sektora ili prosto u samoprecjenjenosti sopstvenog intelekta vrlo brzo može da se pretvori u mazohizam i opasno oružje za uništenje nas samih, ali i cijelog društva.
Takva pojava nije ništa novo i ona postoji kako u BiH, tako i u regionu, ali je vjerovatno najvećeg maha uzela u Srbiji među onima koji sebe nazivaju “drugom Srbijom”, odnosno drugosrbijancima. Ili kako ih je blaženopočivši vladika Atanasije nazivao “evroslinavci”.
Jedan od primjera tog dijela društva je i Aida Ćorović koja se “slavodobitno” u žiži javnosti opet pojavila kada je gađala jajima mural generala Ratka Mladića. Nakon što je uhapšena, jer je prekršila zakon, organizovan je skup podrške, pa smo iz sred Beograda mogli da čujemo salve uvreda na račun našeg naroda, optužbi za više genocida, a Republiku Srpsku su okarakterisali kao genocidnu tvorevinu.
Sve ovo se dešava u svjetlu posljednjih dešavanja u BiH, a u vezi sa vraćanjem nadležnosti i postignutog srpskog jedinstva oko nametnutog Inckovog zakona. Politizacija svakog pitanja u ovom društvu i personalizacija svakog problema kroz prizmu političara koji vlada već skoro dvije decenije i od ova dva pitanja stvorila je opštu konfuziju, a sve to bila je idealna situacija da i Republika Srpska dobije svoje Aidu, Sonju Biserku, Nikolu Samardžića i druge perjanice fenomena zbog drugosrbijanština.
Tako je jedan, kako ga pojedini mediji nazivaju, politički analitičar rekao: “Da je Republika Srpska zemlja patriota, ne bismo imali ovako zagađene rijeke, đubrišta na mjestu livada, proplanaka…”, time tvrdeći da je ovo zemlja šovinista, a sebe vjerovatno predstavljajući kao patriotu.
Ne bih ulazio u zagađenost ekosistema, jer kao ni autor ove teze, nisam ekolog, ali ovaj fenomen (zlo)upotrebe ekologije i korišćenje opštih mjesta da se sopstveni narod prikaže kao loš, neodgovoran i primitivan je počeo da uzima sve više maha. U nedostatku glasa intelektualaca, tačnije u nedostatku intelektualaca, ovakve teze se sve više primaju u narodu.
Nije takvo djelovanje strano ni političarima. Dok jedni jedinstvo predstavljaju kao jednoumlje u kojem niko ne bi preispitivao odluke i ponašanje vlasti zato što „neprijatelj jedva čeka svađu“, drugi do te mjere mrze pojedine lidere da sva ljubav pada u vodu. Ne treba gledati u plećku da bi se saznalo ko koga koliko ne voli.
S jedne strane imamo one koji se za državu bore tako što pljačkaju narod, dok se drugi bore tako što bi i nju prodali da bi nekoga skinuli sa vlasti. Unija ova dva skupa su neprestane optužbe za izdaju i insistiranje na patriotizmu koji ima samo jedno ime i samo jedno prezime.
Kažu da je patriotizam kada bacimo smeće. I da je patriotizam kada ne krademo. I da je patriotizam ono što nas je baba naučila. I da je patriotizam pametno ćutanje umjesto budalaste galame. I to je potpuno tačno. Šteta je samo što to nije postalo pravilo, nego izgovor onima koji mrze tradiciju, istoriju i sopstveni narod. Danojlić je jednom zapisao da se budala sasvim sigurno ne može zabraniti da vole narod kojem pripadaju, ali da bi bilo lijepo kada bi ga voljeli malo tiše.
I niko ne shvata da je patriotizam i kad se ne baca smeće i kada se ne krade, ali patriotizam je i kada ne okrećeš leđa Kosovu i Metohiji, kada voliš Republiku Srpsku i poznaješ svoju istoriju. Patriotizam je i kada govoriš o ćirilici i o jeziku. Kada kritikuješ neku vlast, ali je ne mrziš do te mjere da zamrziš i svoju zemlju.
Društvo koje ne prihvati oba oblika patriotizma osuđeno je na duboke podjele, stalno crtanje meta, optuživanje i presuđivanje. To u konačnici vodi u stvaranje društva bez kičme u kojem svako može biti bog. A svi znaju kako završavaju priče o lažnim bogovima.
