Spomenko Gostić rođen je u Maglaju 15. avgusta 1978. godine. Nije imao priliku da uživa u bezbrižnom djetinjstvu.
Otac Stojan i majka Milenka se razvode kada je Spomenko imao devet godina. On sa majkom odlazi u selo Gornji Ulišnjak na Ozrenu, gdje će živjeti sa bakom Vidom Mitrović. Imao je polubrata Dragana, koji je bio Milenkin sin iz prvog braka.
U selu gdje je živio nije bilo škole. Spomenko je svaki dan sa drugovima pješačio osam kilometara do osnovne škole u Maglaju. Oni koji su ga poznavali kažu da je bio vrijedan, uvijek spreman da pomogne. Početkom 1992. godine Spomenku umire majka. Na jesen, sa početkom ratnih sukoba, u granatiranju sela gdje je živio, gine Spomenkova baka Vida.
Polubrat Dragan odlazi u otadžbinski rat. Istim stopama kreće i Spomenko kojeg odbijaju da prime u vojsku jer je imao samo 14 godina. Njegovi drugovi sa 16 godina su primljeni. Spomenko je tako ostao bez drugova za igru.
Ali, kako je rat odmicao pojavio se problem snabdijevanja jedinica na izlovanim i teško pristupačnim dijelovima fronta. Spomenko Gostić je upravo to iskoristio i napravio zapregu. Na selu je zavolio konje i sa drugom, Slavišom Petrovićem dostavljao je hranu i municiju do fronta. Po potrebi, prevozio je nazad ranjene.
To što nije učestvovao u borbama na prvoj liniji ne znači da je Spomenko bio zaštićen. Ranjen je dok je prevozio hranu za vojsku. Velike kiše su napravile bare duž kolskog puta i on i njegov saborac Slaviša Petrović skrenuli su sa uobičajene putanje. Jedan točak zaprežnih kola je aktivirao protivpješadijsku minu. Geleri su lakše ranili Slavišu dok je je Spomenka okznuo dio mine.
On je poslije toga raspoređen u komandu. Da bude kurir. Tada je već postao poznat. Nakon ranjavanja ga je fotografisao Tomislav Peternek. To je prvi trag malog heroja. Ubrzo na Ozren stiže i ekipa Televizije Novi Sad, a novinar Petko Koprivica u oktobru 1992. godine pravi razgovor sa Spomenkom. Nakon toga iz cijelog svijeta stižu pozivi da Spomenko nastavi školovanje i život u miru, daleko od rata. Spomenko je sve pozive odbio. Njegovo mjesto bilo je uz njegove ratne drugove.
20. marta 1993. godine, žureći kući da iz peći izvadi hljeb koji je pekao da nahrani svoje prijatelje vojnike, gine na Ozrenu od granate ispaljene sa muslimanske strane zajedno sa još pet srpskih vojnika.
U ratu je izgubio sve: porodicu, dom, djetinjstvo i, na kraju, život.
Saborci ga pamte kao nevjerovatno hrabrog i vrijednog dječaka, a ostaće zabilježeno da je odbio ponudu jedne srpske porodice iz Francuske da ga usvoji i odvede da živi sa njima.
Spomenko je, zahvaljujući se, tom prilikom rekao: “Neću da budem dezerter i da ostavljam svoj narod kad je najgore. Biću ovdje do kraja, dok ne dočekamo mir i slobodu, a onda… vidjećemo.”
Spomenko je posmrtno odlikovan Medaljom zasluga za narod.
Pretragom na Googleu uz ime Spomenka Gostića pojavljuje se podatak da je on bosanskohercegovački vojnik. Istina je da je on rođen, živio i život završio u Bosni i Hercegovini ali ta odrednica je nekako nakaradna. Jer, Spomenko je bio vojnik Vojske Republike Srpske. I to ne bilo kakav vojnik. On je bio najmlađi vojnik i najmlađi odlikovani borac Vojske Republike Srpske, prenosi Kurir.
Prema pojedinim navodima u medijima, Spomenko je imao oca, ali to nije ni znao. On ga se odrekao kada je imao četiri godine, a danas prima penziju na ime poginulog sina, prenosi Telegraf.
Ovako je Spomenko govorio u jednom intervjuu
“Imamo mnoge slučajeve gdje je bilo teško, ali se sve opet nekako izdrži. Imao sam slučajeve da se nagazio na minu, naišao sam i odbila je prvi točak. Ovo mi je druga rana, mene je bacila detonacija i tu me je geler okrznuo, ali opet se sve savlada.
Tukli su me mecima, ali i to sam izdržao. Kažem da mi je ovdje dobro i fino, sarađujem sa vojskom, hranim se sa vojskom, spavam… Nemam oca, nemam majke, ostao sam samo sa babom, ali je ona poginula baš kod ove kuće tu”, rekao je on svojevremeno u jednom intervjuu.
“Moj zadatak je da izvozim ranjenike, prevozim municiju i hranu, a sad pošto imamo manjak kurira morao sam da pređem da budem kurir, pa je jedan stariji preuzeo kočije. Ali te kočije će mi se jednog dana vratiti“, rekao je ovaj dječak.
Po načinu na koji je pričao vidjelo se da se trudi da bude hrabar, koliko je to moguće kada bjesne ratni sukobi.
“Ne plašim se. Nekad imam malo strah, ali savlada se i to. Uvijek imam oružje. Non stop napadaju, ali neće dugo”, rekao je on.
Za ljude koji nisu otišli na ratište već vrijeme provode po kafićima, Spomenko je rekao da su sve to kukavice.
“To su izdajice svog naroda. Ja sam se dobrovoljno javio da pomognem svom narodu da se oslobodimo od neprijatelja”, pričao je on.
Poslije rata je želio da nastavio da radi sa svojim kočijama i da pomaže drugim ljudima.
