Početna Najnovije Novosti Društvo

JOŠ JEDNO TRAUMATIČNO ISKUSTVO sa UKC-a: Ona nije biljka, TO JE MOJA MAJKA!

Sve je više građana koji su tokom svog ili liječenja svojih najbližih preživjeli traumatična iskustva iz pojedinih zdravstvenih ustanova. To pokazuje i primjer Vidosave Blažević, čija se majka liječila od virusa korona u UKC-u Republike Srpske.

Bolnica i nije jedno od onih mjesta za koje vežemo lijepa sjećanja. Ali, ako čovjek u nju ode bez zdravlja, ne znači da treba ostati i bez dostojanstva.

Doktori su tu da liječe, ali ponekad zaborave da liječe LJUDE. Zaborave da i njhovi pacijenti, čak i kada su uspavani, imaju nekog ko strepi, brine i moli se za njih. Čak i kada pluća pacijenata otkažu, njihova porodica diše za njih. Nažalost, izgleda da se nerijetko zaboravi i Hipokratova zakletva.

Naša sagovornica, Vidosava Blažević, odlučila je da sa javnošću podijeli svoje traumatično iskustvo koje je doživjela dok se njena majka liječila od virusa korona. Vidosava ovim tekstom nije željela da blati ili proziva bilo koga već da ukaže na okolnosti koje bi trebalo da budu „nauk“ kako samim doktorima, tako i široj društvenoj zajednici.

– Moja mama, Mileva Blažević, hospitalizovana je 21. novembra u izolaciji na kovid odjeljenju. Osjećala se malaksalo ali nije bila u teškom stanju, nije ju ni gušilo. Razgovarala je i sa mnom i sa mojim sestrama. Vjerujte da ne pamtim kada sam se toliko ispričala sa majkom. Kazala nam je da je osoblje obilazi i da su ljubazni. I mi kada smo ih zvali, takvi su bili i prema nama, kazali su nam opširnu situaciju. Tu je bila i načelnica dr Verhaz koja je zaista bila susretljiva. Sutradan naveče je došlo do gušenja te su je prebacili na drugi sprat infektivne klinike i priključili na kiseonik – rekla je za „Aloonline.ba“ Vidosava Blažević.

Njena majka je na ovom odjelu bila smještena do srijede.

– Bila je na kiseoniku, svjesna, i dalje smo imali komunikaciju s njom. Međutim, stanje se pogoršalo i u srijedu ujutru je prebačena na kliniku za intenzivno liječenje. Inače, premještena je ujutru kada je načelnica došla, tek onda su je odmah prebacili na intenzivnu. Zašto su čekali jutro da je premjeste, a ne odmah naveče kada se stanje pogoršalo, neka ostane na njima. Načelnica nas je obavijestila da kuca interni premještaj o mami na intenzivnu – priča naša sagovornica i dodaje:

– Otišla sam do info pulta na UKC da pitam za broj na koji mogu zvati odjel gdje mama leži. Tu su bili neljubazni. Kada sam napokon dobila puni broj, stalno sam zvala, ali se niko nije javljao. Uporno sam nastavila da zovem ali je uvijek bilo zauzeto. Na internet stranici sam pronašla broj načelnika tog odjeljenja, i pozvala sam ga. Javio se, predstavila sam se i pitala za svoju mamu na šta mi je rekao da je on u papirologiji, i da ne zna ništa o mami te da pozovem informacije koje su od 12h do 13h. Znam od ranije kakva su iskustva ljudi imali sa ovim načelnikom, ništa mu nisam kazala na to. Završili smo razgovor.

Tada počinju problemi u odnosu sa osobljem bolnice

– Sutradan kada sam nazvala, javila mi se drska i neljubazna doktorica. Ne znam ko je jer se nije predstavila. Prvo je pet minuta tražila na kompujteru mamine podatke, čekala sam, i onda je kazala da je mama jako loše i da je na kiseoniku. Inače, svaka doktorica koja mi se javila na tom odjelu kad sam zvala nije bila ljubazna. Možda jedna kad sam već bila i izgubila nadu da će mi ljekari dati bilo kakve informacije. Do četvrtka smo pokušavali doći do više informacija o maminom stanju. Željeli smo i da je prebacimo u bolnicu Mišeluk u Novom Sadu, ali, nažalost, ona hemodinamski nije bila za interni premještaj te smo sve nade polagali u UKC. Međutim, tada smo saznali da je intubirana. Niko nam nje javio. Niko od medicinskog osoblja nije pozvao i obavijestio porodicu da je mama premještena na drugi odjel, a kamoli da je intubirana.

Priča da je iz internih izvora saznala da joj je majka intubirana.

– Pozvala sam informacije i tada sam saznala iz njihovih usta da je intubirana. Šok. Izuzetno neljubazna doktorica me pitala da li sam zvala dan ranije, rekla sam da jesam a ona je kazala: „Jako je to loše, mi smo nju morali uspavati, cijev joj je stavljena u grlo“. Kada mi je kazala to „cijev joj je stavljena u grlo“, zahvalila sam se na razgovoru i onda mi je pozlilo. Ja znam šta znači riječ intubirana. U redu, možda većina ljudi ne zna, ali mogu proguglati ili pitati šta to znači, ali da mi kaže „cijev joj je stavljena u grlo“… Pozlilo mi je.

Vidosava kaže da od  tada kreće agonija koja je trajala do trećeg decembra kada je njena majka, nažalost, preminula.

– Svaki dan su govorili da je stanje nepromijenjeno. Mi nismo znali nalaze, ništa. Ne znam da li je mama živa ili mrtva. Kad god sam zvala, molila sam Boga da mi ne izjave saučešće. Jednom sam upitala mogu li znati njene rezultate, a dobila sam drzak odgovor da ne mogu oni to meni sada reći jer imaju  40 pacijenata. Ja u potpunosti razumijem ovaj sistem sa koronom, znam da je teško, imala sam mnogo razumijevanja ali neke stvari se moraju ograničiti i znati. Porodica ima pravo da zna da li je njen CRP, recimo, sa 130 spao na 65. Znam da je medicinskom osoblju teško, ali smatram da moraju imati drugačiji odnos prema rodbini pacijenta, trebali su se postaviti drugačije.

Doktor Peđa Kovačević je odbio razgovor sa nama

– Mi smo konstantno željeli i pokušavali stupiti u kontakt sa dr Peđom Kovačevićem ali on nije dozvoljavao da se iko primi. I kad sam zvala informacije, on uporno nikada nije bio tu. Na njegov telefon se niko nije javljao. Željela sam da sa načelnikom razgovaram o maminom stanju. Medicinski režim je mogao biti drugačiji. Ona nije biljka, to je moja majka. Mislim da mama nije zakasnila, da je na vrijeme otišla u bolnicu ali je apstraktno šta se tu zapravo dogodilo. Neke njene lične stvari nismo ni dobili nazad. Dakle, i poslije svega, dajem podršku medicinskom osoblju jer je zaista vandredna i teška situacija, ali što se tiče odnosa sa porodicom pacijenta, smatram da mogu na ljepši način da se saopštavaju informacije jer mi ne znamo šta se dešava iza zatvorenih vrata, to niko ne zna.

Ovim citatom, naša sagovoronica je insistirala da završi svoju ispovijest u nadi da će tekst biti shvaćen kao pouka ali i podrška.

 

Podijeli