Plate i penzije daleko odmakle od naših, a cijena hrane kao ovdje ili čak i jeftinije. U jednom gradu u Švedskoj, koje je površinski kao Banjaluka i sa skoro istim brojem stanovnika, u marketu kilogram špageta možete kupiti već za dvije marke, dok je litar ulja 5,4 KM.
Meso im je drastično jeftinije nego kod nas, a, paradoksalno, i domaća kafa.
Šveđani uglavnom kupuju u velikim marketima. Neki su prepoznati kao oni “za svačiji džep”, dok ima i onih u kojim su cijene skuplje. Međutim, zajedničko im je da u svakom marketu prehrambene namirnice mogu da priušte svi, jer svaki proizvod ima svoju jeftiniju i skuplju varijantu. Cijenu diktira i odakle je nešto stiglo, jer Šveđani čuvaju i stimulišu svoje domaće proizvode.
Tamo i ovamo
Tako, na primjer, meso koje je nastalo od životinja sa domaćih farmi skuplje je nego uvozno ili proizvedeno u velikim industrijama. Ali i ta cijena je prihvatljiva, s obzirom na njihova primanja.
Kako smo se uvjerili, pakovanje pilećeg filea od 550 grama košta šest maraka, pa na više, zavisno da li je riječ o industrijskoj piletini ili domaćoj. Pakovanje svinjske krmenadle od 1,7 kilograma je 17 maraka, dok 2,2 kilograma miješanog mljevenog mesa košta 16,8 maraka. Pola kilograma istog mesa je sedam maraka. Kod nas je kilogram miješanog mesa nevjerovatnih 17 maraka.
Mlijeko mogu da kupe već po cijeni od 1,80 KM, a kafa, koja se i ovdje koristi, tamo je jeftinija. Naime, 600 grama košta 8,6 KM. Šećer je skuplji ako kupujete na kilogram, ali zato vrećica od pet kilograma košta 8,4 marke.
Dva kilograma pšeničnog brašna je četiri marke, pa naviše, zavisno od vrste i proizvođača. Kilogram riže košta od 3,20 KM, dok im je tjestenina baš jeftina.
Restorani
Naime, pakovanja su po kilogram, pa kesu možete da kupite već za dvije marke, pa naviše. Paštete sa ovih prostora imaju istu cijenu kod njih i ovdje, dok im litar ulja košta od 5,4 marke, a 750 militara maslinovog ulja 12 KM.
Pakovanje od 16 komada toalet papira može se kupiti već za 8,8 maraka, dok je devet kilograma deterdženta za pranje veša oko 26 maraka.
– Ne čudi što mnogi naši ljudi koji posjete Švedsku ovdje kupe, pa kući nose naše začine i kafu – kaže sagovornik Srpskainfo iz ove skandinavske zemlje.
Prema njegovim riječima, paradajz može da se kupi već po cijeni od 3,50 marke, banana za 1,80, dok je kilogram jabuka od dvije marke, pa naviše. Obzirom na životni standard, ne treba da čudi da Šveđani rado jedu u restoranima. Ali tamo postoji jedna praksa koja je ovdje nepoznanica.
– U restoranima, od 11 do 13 sati, kada je vrijeme ručka, možete da jedete za pet, 10 evra. Osim toga, kada su sniženja u marketima, to su stvarno akcije, od 30 do 50 odsto. I Šveđani nemaju nikakva otpor prema tome da kupuju na popustu – kaže naš sagovornik.
Poskupljenja bez opravdanja
Realnog i razumnog objašnjenja zašto je hrana kod nas tako skupa nema. Sugrađani i predstavnici potrošača saglasni su da je došlo do drastičnog poskupljenja, zbog čega mnogi kupuju na grame i komade.
Dušan Srdić, predsjednik Udruženja potrošača “Reakcija” iz Banjaluke, kaže da je čak i u Srbiji jeftinije ulje i da košta oko tri marke.
– Kod nas poskupljenje ima samo tendenciju rasta. Pojedine zemlje više su radile na zaštiti građana i potrošača. Kod nas je na snazi odluka o zabrani maržiranja, koja u ovom trenutku možda i nije dovoljna, jer nisu dovoljno ublažene posljedice koje se dešavaju. Evidentno je da se treba preuzeti više – kaže on za Srpskainfo.
Odgovor na enormnu skupoću ne može da pronađe ni Murisa Marić, izvršna direktorka Udruženju za zaštitu potrošača “Don” iz Prijedora, koja poručuje da je “ovo kod nas nemoguća misija”. Kaže da, dok ljudi poplaćaju režijske troškove, ono što im preostane raspoređuju na dnevnom nivou. Upozorava da zbog toga mnogi građani ne mogu da unesu u organizam sve što je neophodno.
– Svjedoci smo da ljudi kupuju po 200 grama bilo čega, da kupuju dvije paprike, dva paradajza. To je naša stvarnost. Ovdje su drastično otišle cijene hljeba i teško je sa ovoliko malo novca izaći na kraj – ističe ona Srpskainfo.
VISOKA POLITIKA UMJESTO GLADI
Murisa Marić, izvršna direktorka Udruženju za zaštitu potrošača “Don” iz Prijedora, kaže da njive koje imamo ne koristimo da bismo proizvodili hranu, jer nemamo ni navike, ni stimulacije, ni sistem koji će pomoći da se zadrže ljudi na selu.
– Mi imamo svakodnevno politikanstvo, prepucavanja, hoćemo li se otcijepiti ili ostati, ko će nam šta uzeti od nadležnosti, dok je priča koja tišti svakog čovjeka u zemlji ostala na marginama. Lakše je pričati o visokoj politici nego da se priča o gladnim građanima. Jer, glad ne poznaje ni vjeru, ni naciju – ističe ona.
