U avgustu 2020. godine, hemijska eksplozija u luci u Bejrutu odnijela je više od 220 života, a hiljade ljudi zbog nje imaju ozbiljne posljedice i danas. Tri godine kasnije, mnogi još žive sa ožiljcima, dok istraga katastrofe tapka u mjestu.
To je bila jedna od najvećih nenuklearnih eksplozija svih vremena, u kojoj je ranjeno najmanje 7.000 ljudi, a 300.000 izgubilo je svoje domove.
Procjenjuje se da je 4. avgusta 2020. eksplodiralo 2.750 tona amonijumnitrata u skladištu luke u Bejrutu.
Prema podacima Svjetske banke, eksplozija je izazvala materijalnu štetu od 3,8 do 4,6 milijardi dolara.
Imenovana su dvojica istražnih sudija i obojica su naišla na pravne prepreke koje su obustavile njihov rad, a istraga i dalje tapka u mjestu.
Od 4. avgusta 2020. prošlo je 1.095 dana, a za četrdesetšestogodišnju Laru Hajek to je 1.095 dana ležanja u komi.
Bila je kod kuće kada je nepoznata količina amonijumnitrata eksplodirala u luci, izazvavši više od 220 smrti, hiljade povreda i masivno razaranje u dijelovima glavnog grada Libana.
Lara je brzo dovezena u bolnicu, ali je zbog pretrpljene povrede mozga upala u stanje kome nekoliko sati poslije udara. I dalje je u komi.
“Poražavajuće je za sve nas što se osjećamo kao da su svi ostali preboljeli i nastavili dalje”, kaže Larin brat Elijas.
Njihova majka provodi noći u bolnici sa Larom.
I dalje se nada da bi njena kćerka jednog dana mogla da se oporavi.
“Samo nas vjera i nada održavaju u životu”, dodaje Elijas.
Pored emocionalnog bola, Larino stanje ostavilo je porodicu u finansijskim nedaćama.
Država nije pokrila ništa od bolničkih troškova.
Upitan zašto nije, Elijas odgovara: “O kojoj vi državi govorite?”
Više nego ikada, porodice žrtava osjećaju se napušteno.
To samo produbljuje njihovu tugu.
Jusra al Amin nikad ne skida medaljon sa slikom Ibrahima, njenog najmlađeg sina, koji je radio u luci kad je došlo do eksplozije.
Tijelo je pronađeno u ruševinama četiri dana poslije eksplozije.
Svako jutro odlazi na njegov grob, ponekad i dvaput dnevno.
I dalje se nada da će dobiti pravdu, uprkos mnogim preprekama.
Trejsi Nadžar oko vrata nosi medaljon u kojem je pramen kose njene trogodišnje kćerke Aleksandre, koja je takođe stradala u eksploziji.
“Kriminalac ne može da bude i sam sebi sudija”, kaže ona.
Dobila je drugu bebu dječaka, ali to nije ublažilo bol.
“Što više vremena prolazi, samo nam sve više nedostaje i osjećamo njeno odsustvo. I nije samo to bijes ključa u nama zbog odsustva pravde, ali postali smo jači”, kaže ona.
Zna da je put do pravde u Libanu veoma dug, ali kaže da istina nije samo pravo njene kćerke i svih žrtava, već i svakog Libanca.
Poslije 4. avgusta 2020. godine imala je opciju da napusti zemlju, ali je sa mužem odlučila da ostane i bori se. Sada preispituju tu odluku.
“Otkad smo dobili Aleksandrinog brata Aksela, stvari su se zakomplikovale, jer su kriminalci i dalje u bjekstvu. Ništa se nije promijenilo od eksplozije. Ko može garantovati da se ovo neće ponoviti”, pita se ona.
Istraga eksplozije u luci potpuno je zastala otkako je istražni sudija pozvao visoke zvaničnike na razgovor.
Bivši poslanici i ministri, šefovi bezbjednosnih tijela, pa čak i bivši premijer, odbili su da se pojave pred sudijom.
Protiv njega je podizana jedna tužba za drugom.
Više pravosudno tijelo koje bi trebalo da se pozabavi tim slučajevima i odluči da li sudija može da nastavi istragu ne može to da učini jer nema kvorum.
Komplikacije se samo množe. Mnogi u zemlji izgubili su računicu šta je sve do sada postignuto u istrazi, samo znaju da je ona potpuno zastala.
Međutim, porodice žrtava odbijaju da odustanu u potrazi za pravdom.
“Oni se možda smiju sada, ali ništa ne traje vječno. Nastaviću da se borim za pravdu za svog sina do posljednjeg dana života… Nikad nas neće umoriti”, kaže Jusra za političare.
(BBC)
