Iako je razlika u standardu između Hrvatske i Srbije veća nego što je bila prije raspada bivše države, Slavonija je zbog zaostajanja postala sličnija stepenu razvijenosti Srbije od ostatka Hrvatske.
Prema nekim makroekonomskim pokazateljima zaostaje čak i za Srbijom, čak i kada je uticaj relativno bogatijeg Beograda izolovan od ostatka zemlje.
Hrvatska se fragmentira i specijalizuje. Primorske županije se specijalizuju u turizmu i uslugama, Grad Zagreb za informatiku, finansije i birokratiju, okolina Zagreba i sjeverne županije za industriju, a Slavonija za prehrambenu industriju i poljoprivredu.
U toj podjeli najgore je prošla Slavonija. Prehrambena industrija čini najveći dio proizvodne industrije u Hrvatskoj, ali ne izvozi i slabo je produktivna. I pored milijardi državnih subvencija, poljoprivreda ne uspjeva da ostvari primjetan rast.
Rezultati su poražavajući. Slavonija zaostaje za ostatkom Hrvatske, mladi su masovno emigrirali nakon ulaska u EU (mnogo više nego iz primorskih i sjevernih županija), stanovništvo je sve starije i sve je manje mladih, škole se zatvaraju, sve je više i više praznih stambenih objekata, prenosi Nova.rs.
Prema mjerenjima evropske statističke agencije Eurostat, Slavonija, odnosno Panonska Hrvatska, jedna je od najsiromašnijih regija u EU. 31,3 odsto stanovnika Panonske Hrvatske, što se uglavnom odnosi na Slavoniju, je siromašno ili u riziku od siromaštva. To je daleko više od ostalih regija Hrvatske, objavio je Index.hr.
Vjerovatnoća siromaštva u Panonskoj Hrvatskoj veća je nego bilo gdje u Srbiji, iako je siromaštvo u drugim regionima Hrvatske mnogo manje rasprostranjeno nego u Srbiji. Situacija u Slavoniji je i dalje bolja nego u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, većem dijelu Rumunije i Bugarske, dijelovima Grčke, a posebno Albanije.
Rizik od siromaštva u regijama Južne Evrope
Dobra vijest je da se stopa siromaštva u Hrvatskoj godinama smanjuje, sa 25,5 odsto u 2014. na 20,7 odsto u 2023. Loša vijest se opet odnosi na Slavoniju, a to je porast stope siromaštva i rizik od siromaštva od 28,6 odsto u 2021. na prošlogodišnjih 31,3 odsto.
Prema EU, odnosno Eurostatu, osoba je siromašna ili u riziku od siromaštva ako živi u domaćinstvu koje je u prethodnoj godini zapošljavalo manje od 20 odsto ukupnog raspoloživog vremena za rad odraslih članova domaćinstva, i ako zarađuje manje od 60 odsto srednjeg nacionalnog dohotka nakon socijalnog transfera.
Dodatni kriterijum je da je „u oskudici“, odnosno da ne može sebi da priušti stvari kao što su internet, nova odjeća i obuća, piće i večera sa prijateljima/porodicom jednom mjesečno, održavanje toplog doma, nedjeljni godišnji odmor van kuće, mesto stanovanja itd.
Iako se Hrvatska dobro ekonomski oporavlja od pandemije i svrstava se među rekordere EU, biće potrebno još nekoliko godina da se kompenzuje ekonomski pad nakon svjetske krize 2008. Ukupan BDP po kursu dolara iz 2015. vratio se tek na nivoa 2008. u 2018. pa se može govoriti o izgubljenoj deceniji.
U većini zemalja kriza nakon 2008. trajala je samo dvije do tri godine, ali Hrvatska je tvrdoglavo odbijala da prihvati realnost da treba da izvrši korjenite reforme i da se oslobodi starih zabluda. BDP je u 2009. smanjen za više od 7 odsto, a u 2010. za dodatnih 1,2 odsto. Nakon toga je uslijedio period stagnacije.
BDP je možda apstraktan pokazatelj, ali ista stagnacija se može vidjeti na primjeru zarada. Prosječna neto plata od januara do juna 2008. iznosila je 5.073 kune, a 2015. godine 5.711 kuna. Ako se uzme u obzir rast cijena, odnosno inflacija, jasno je da rasta plata gotovo da i nije bilo. Ako se prosječna bruto plata u decembru 2008. godine (7.868 kuna) uporedi sa prosječnom bruto platom u decembru 2018. godine (8.469 kuna), podaci pokazuju da je nominalni rast prosječne plate u tom periodu iznosio 8 posto.
To je manje od kumulativne inflacije u istom periodu koja je iznosila 12,5 odsto. Realne plate su zapravo pale tokom „izgubljene decenije“ Hrvatske. U istom periodu javni dug je drastično porastao, sa 18 milijardi evra na 38 milijardi evra.
Izgubljena decenija Hrvatske najteže je od svih regiona pogodila Slavoniju. Zagreb se mogao osloniti na centralizaciju, Sjeverna Hrvatska na malu i srednju prerađivačku industriju koja je bila dijelom izvozno orijentisana, Jadranska Hrvatska na turizam. Panonska Hrvatska je imala prehrambenu industriju, koja je proizvodila uglavnom za domaće tržište, a ne za izvoz. Moderna poljoprivreda zahtijeva mnogo radnika, a u Hrvatskoj nije ni poznata kao konkurentna grana.
Zbog toga je masovno iseljavanje najviše pogodilo Panonsku Hrvatsku, kako u druge dijelove Hrvatske, tako i u bogatije zemlje EU. Relativna nerazvijenost Panonske Hrvatske nije uklesana. Ali s obzirom na gubitak desetina hiljada mladih, demografsko odumiranje i insistiranje da se ne mijenjaju stvari koje su dovele do toga da Slavonija i ostatak Panonske Hrvatske budu manje razvijeni od Srbije, oporavak će biti dug i sumnjiv uspjeh.
