Bošnjački političari, što iz vlasti što iz opozicije, kao i javne ličnosti, koriste skoro svaku priliku da istaknu svoje “antifašističko nasljeđe” i oslanjanje na tekovine partizanske borbe i ZAVNOBiH.
Iako se prostim uvidom u istoriografske fakte, kao i svjedočenja neposrednih učesnika Drugog svjetskog rata sa ovih prostora jasno može vidjeti da je do zadnjih ratnih godina, kada je postalo jasno čija će strana da “prevagne” u tom sukobu, učešće Bošnjaka u partizanskim jedinicima bilo mjereno promilima, te da je ubjedljivo najveći broj partizanskih brigada bio popunjen Srbima, bošnjački političari i istoričari svaku šansu koriste da svoj narod predstave “antifašističkim”, dok su oni drugi, po logici stvari, potomci i sljedbenici “najmračnijih ideologija u istoriji čovječanstva”.
Međutim, praksa u dejtonskoj BiH u posljednjih 30-ak godina pokazuje sasvim suprotno. Najsvježiji dokaz koliko se do antifašizma i antinacizma drži u “većem entitetu” jeste nedavna žestoka rasprava na sjednici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Kako su prenijeli pojedini mediji, na navedenoj sjednici došlo je do verbalnog sukoba između predstavnice Republike Srpske, Anđeline Ošap Gaćanović i bošnjačkog predstavnika, Faruka Kapidžića, a povod je bilo to što je Kapidžić tražio da se kuća jednog od najbližih saradnika Ante Pavelića proglasi nacionalnim spomenikom?!
Riječ je, naime, o rodnoj kući Ademage Mešića u Tešnju, inače doglavnika u zloglasnoj ustaškoj NDH, koji je poslije Drugog svjetskog rata bio osuđen na doživotnu robiju zbog zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima.
– Nije prvi put da se ovakvi izlivi srbomržnje dešavaju u Komisiji. Faruk Kapidžić često koristi retoriku u kojoj unižava srpski narod i Srpsku pravoslavnu crkvu, često srpskim spomenicima dodjeljuje ideološki bosanski značaj, govori da se mi Srbi naviknemo na pridjeve koji nam se ne sviđaju, da će srpski kulturni spomenici biti bosanski, da se Srbi mogu osjećati kao Srbi, ali su etnički Bosanci, da je Gavrilo Princip terorista, a najčešće se pominje i ratna retorika u kojoj nas napominje da se on u tzv. Armiji BiH nije borio za ovakvu državu i instituciju, referišući se na to da se u ovoj instituciji odluke donose konsenzusom glasova svih njenih naroda – izjavila je prije par dana predstavnica Republike Srpske u Komisiji za nacionalne spomenike BiH, Anđelina Ošap Gaćanović.
Komentarišući navedeni incident, ona je dodala da je Kapidžić pokušao da revitalizuje lik i djelo osuđenog ustaškog zločinca Ademage Mešića kroz insistiranje na proglašenju njegove rodne kuće nacionalnim spomenikom, iako je, prema njenim riječima, naročito nakon što je u obrazloženju odluke o odbijanju da se Mešićeva kuća proglasi nacionalnim spomenikom imao priliku da čuje o ulozi ustaškog doglavnika u ubistvima Srba, Jevreja i Roma.
– Kada sam ga napomenula da je revitalizacija ustaša i krivično djelo za koje se kažnjava zatvorom, počeo je verbalni sukob, jer je valjda taj zakon u njegovoj glavi izgleda namijenjen samo za Srbe i za slanje Srba u zatvor – navela je Gaćanovićeva.
Podsjećamo, veliku buru u domaćoj javnosti, posebno među članovima udruženja koja okupljaju potomke i poštovaoce boraca NOB, ali i jevrejskih organizacija, prije nekoliko godina izazvala je odluka vlasti u Sarajevu da osnovnu školu u Dobroševićima nazove po Mustafi Busuladžiću, ustaškom aktivisti iz Drugog svjetskog rata i osuđenom zločincu.
Inače, davanje imena škola i ulica po nacističkim zločincima nije novost u Federaciji BiH. Prije desetak godina vlasti u Goraždu tako su promijenile naziv Osnovne škole “Nikola Tesla” i dale joj ime po Huseinu Đozi, kapetanu SS i imamu zloglasne Handžar divizije.
Takođe, vrijedi podsjetiti da su sve donedavno brojne ulice u Mostaru nosile imena ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata, Mile Budaka, Jure Francetića, Rafaela Bobana, Ive Zelenike, Đure Spužvića, Vokića i Lorkovića…
Tek nakon žestokih pritisaka iz EU, ambasade SAD u BiH, OEBS i jevrejskih organizacija, mostarske vlasti preimenovale su ove ulice.
