Oboljeli građani u Srbiji, koji usljed pogoršanja zdravstvenog stanja ili povrede, završe u bolnici, automatski nestaju u “prostoru i vremenu”.
Ne postoji način da prijatelj, član porodice ili bilo koja bliska osoba dobije i najosnovniju informaciju o hospitalizovanom pacijentu, jer se na telefone centrala i odjeljenja klinika ili niko ne javlja ili “ništa ne znaju” i “ne mogu da kažu”. Jedina šansa je razgovor sa ljekarom, ali samo ako u bolnicu dođete lično, pa i tada je pitanje da li će odgovorno lice u bijelom mantilu biti prisutno i koliko uopšte ima vremena za vas.
Telefon na centrali jedne beogradske bolnice u subotu ujutru zvonio je do kraja 10 puta za redom, pa još toliko popodne i uveče, a pozivi su nastavljeni i u nedjelju. 48 sati da pomogne drugu.
– Niko se nije javio. Onda sam pozvao nasumično intenzivnu njegu, da provjerim, možda se tamo neko javi. Prvi put ni tamo nije bilo nikoga, ni drugi, ali treći jeste. Javila se jedna prijatna djevojka i rekao sam joj da me zanima u kakvom je stanju moj prijatelj za kojeg mi je javljeno da je u njihovoj bolnici već dva dana. Pogledala je listu pacijenata i zaključila da nije kod nje na odjeljenju: ‘Zovite prijemno!’, rekla mi je. Pozvao sam i prijatno sam se iznenadio – neko se i tamo javio. Ispričao sam čovjeku sa druge strane, da je prijatelj kod njih u bolnicu smješten dvije večeri ranije, hitna ga je dovela, da nema nikog bliskog i da pokušavam da saznam da li je živ- priča Marko Zarić, koji živi u Berlinu, a bezuspješno je ceo vikend pokušavao da sazna u kakvom je stanju njegov hospitalizovani prijatelj.
Poslije ubeđivanja sa zaposlenima u bolnici, shvatio je da jedini način da bilo šta sazna, je da dođe lično.
– Čovjek na prijemnom koji se javio, znao je o kome pričam, jer je izgovorio ime i prezime mog druga, pre mene. Ipak ništa nije hteo da mi kaže ‘Ne smemo preko telefona da pričamo o pacijentima, zovite odeljenje na kojem je’, rekao mi je, iako sam mu objasnio da na tom Odeljenju nema broja. ‘Onda morate da dođete lično’, naglasio je. I to je bilo sve, kraj razgovora. Moj prijatelj nema porodicu, nikoga ko bi visio u bolnici i vukao lekare za rukav, a zajednička drugarica mi je javila da je hitno hospitalizovan. Znamo se celog žovota, uvek je bio zdrav i sad mi ništa nije jasno. Daleko sam, ne mogu tek tako da dođem u Beograd, a ne postoji način da o njemu bilo šta saznam. Tako može i da umre i da o tome niko ne bude obaviješten, a to je najveća tragedija – kaže Marko.
Dodatni problem je što su od početka pandemije koronavirusa, u Srbiji u svim bolnicama zabranjene posjete, a članovi porodica oboljelih dobijaju informacije samo ako dođu do broja nadležnog lekara, pa imaju sreće da im se isti javi, ili ako u ustanovu dođu lično. Naravno, većina građana “juri vezu”, jer je to najsigurniji način da će pacijent biti na oku osoblju i da će njegovi najbliži imati informacije o zdravstvenom stanju.
Takođe, bilo je brojnih pritužbi građana koji u vrijeme najtežih talasa koronavirusa nisu uspevali da dođu do informacija o svojim bližnjima, koji su se lečili u kovid bolnicama. Dešavalo se da pacijente prebacuju iz klinike u Beogradu u bolnicu u Kruševcu, ili iz Kragujevca u Niš i slično, a da nikoga o tome ne obavijeste. Svi pamtimo slučaj Petra Simića, penzionisanog pukovnika koji je 1. maja otišao na pregled na VMA, a zatim je njegovo tijelo pronađeno četiri dana kasnije u toaletu u bolnici.
