Prije tačno 147 godina, 29. juna 1877., u selu Stričići kod Banjaluke, rođen je jedan od najcjenjenijih i najvažnijih bosanskohercegovačkih književnika Petar Kočić. Za samo 39 godina, koliko je živio, Petar Kočić je ostavio veliki pečat u srpskoj bosanskohercegovačkoj književnoj iistoriji svojim svevremenskim djelima koja i danas čitamo u jednom dahu.
Godine 1891., upisao je Veliku gimnaziju u Sarajevu, ali je iz nje izbačen 1895. te je školovanje nastavio u Prvoj beogradskoj gimnaziji. Poslije gimnazije studirao je filozofiju na Bečkom univerzitetu, 1904. godine, a nakon sticanja diplome zaposlio se kao gimnazijski profesor u Skoplju. Kočić je uporedo s profesorskim poslom pisao satirične članke u novinama, ismijavajući i kritikujući austorugarsku vlast, zbog čega je dobio otkaz u Skoplju, te je 1905. došao u Sarajevo.
Poslanik u Saboru
U Sarajevu je nastavio pisati članke protiv tadašnjeg režima, a učestvovao je i u velikom narodnom štrajku 1906. godine. Austrougarska vlast ga je tri puta hapsila i zatvarala, te ga protjerala iz Sarajeva u Banjaluku. U zatvorima je boravio ukupno dvije godine, i to uglavnom u samici, što je ostavilo nesagledive posljedice na njegovo duševno zdravlje.
U Banjaluci Kočić je pokrenuo list „Otadžbina“, a političko djelovanje i članci donijeli su mu popularnost u narodu, koji ga je izabrao za poslanika prvog Bosanskohercegovačkog sabora 1910. godine, ali je ovu funkciju napustio 1913. zbog pogoršanja zdravlja.
Brojna djela
U svojim djelima Kočić je opisivao bosanske planine, pejzaže i život u Bosanskoj krajini. Inspirirao ga je jednostavan život njegovog naroda, kojim se mnogo ponosio i za koji se borio, suprotstavljajući se vlastodršcima.
Period studiranja u Beču bio je književno najaktivniji za Kočića. Godine 1901., objavio je svoju prvu pripovijetku „Tuba“ u beogradskom časopisu „Nova iskra“, zatim „Đurini zapisi“ u „Bosanskoj vili“, a potom objavljuje „S planine i ispod planine“, „Jablan“, „Grob slatke duše“, „Zulum Simeona Đaka“, „Istiniti zulum Simeuna Đaka“, „Mrguda“ i „Kod Markanova točka“.
Još dvije zbirke pripovjedaka Kočič je objavio s naslovom “S planine i ispod planine”, a jednu naslova “Jauci sa Zmijanja”. Objavio je i dvije političko-socijalne satire: “Jazavac pred sudom” – u formi pozorišnog komada, te “Sudanija” – u obliku dijaloga.
Kočićeva djela su šest puta ekranizovana u televizijske filmove: „Jazavac pred sudom” (1963. i 1988.), „Sudanija” (1965. i 1977.), „Jauci sa zmijanja” (1974) i „Mejdan Simeuna Đaka” (1999). Posljednje godine Kočićevog života prikazane su u televizijskom filmu „Slijepi putnik na brodu ludaka” iz 2016., srbijanskog reditelja Gorana Markovića, a prema scenariju Vuleta Žurića.
Duševna bolnica
Velika tragedija pogodila je Kočića kad mu je trogodišnji sin Slobodan umro od tuberkuloze, 1913. godine, a 1914. mu se rodila kćerka Dušica. Sinovljeva smrt pogoršala je Petrovo duševno stanje, koje je godinu prije narušeno nervnim slomom. U januaru 1914. otišao je u duševnu bolnicu u Beograd na liječenje. Bolest je pokazala koliko je bio omiljen, jer su organizirane mnoge dobrotvorne večeri za sakupljanje priloga za njegovo liječenje: u Beogradu, Klepcima, Sarajevu, Novom Sadu, Banjaluci, Mostaru, Županjcu, Busovači i Cetinju, prenosi Avaz.
Kočić je govorio da je sretan u bolnici, da tu “živi u slobodi”, jer ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom. A njegove riječi koje je izgovorio još 1908., izlazeći iz Tuzlanskog zatvora: -U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh i u ropstvu, vajme, umrijeh, pokazale su se proročanskim, jer je umro nakon dvije godine bezuspješnog liječenja.
U znak zahvalnosti Petru Kočiću u Banjaluci je početkom 1930. godine osnovano Zavičajno društvo “Zmijanje”, koje mu je podiglo spomenik. Spomenik su izradili kipari Antun Augustinčić i Vanja Radauš, otkriven je 6. novembra 1932. godine, te proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Spomenik Kočiću podignut je i u Sarajevu. U Banjaluci se dodjeljuju nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“.
Crvena ruža
Milka Vukmanović, Petrova prva i jedina ljubav, bila je jedna od prvih pismenih žena iz čelinačkog kraja i najbolja prijateljica Kočičeve sestre Milice. Za Petra se udala tajno 18. septembra 1904. godine. Poslije njegove smrti, iako je živjela još pola vijeka, Milka se nikad nije udala, a crvenu ružu koju je dobila na poklon od Petra čuvala je do svoje smrti, 1966. godine.
