Prije sedamdeset pet godina, Generalna skupština Ujedinjenih nacija odobrila je Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima na posebnoj sjednici u Parizu – postavljajući kamen temeljac međunarodnog poretka koji je nastao nakon užasa Drugog svjetskog rata.
Deklaracija je proglašena “zajedničkim standardom za sve narode i sve nacije”. U teoriji. U praksi, kršenja osnovnih ljudskih prava oblikovaće istoriju kakvu danas poznajemo, ali i ugroziti povjerenje koje bi ova deklaracija trebala garantovati.
Šta sadrži ova deklaracija
Relativno kompaktan dokument, deklaracija se sastoji od preambule i 30 članova koji utvrđuju osnovna prava i slobode.
Član 1 kaže da su “sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.”
Član 2 kaže da svako ima pravo na sva prava i slobode koje deklaracija navodi, „bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja kože, spol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovina, rođenje ili drugi status.”
Drugi članovi navode da “svako ima pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti” i da niko “neće biti držan u ropstvu ili ropstvu” ili “podvrgnut mučenju ili okrutnom, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju”.
U deklaraciji se navodi da su “svi jednaki pred zakonom” i da svako ima pravo na “pravičnu i javnu raspravu pred nezavisnim i nepristrasnim sudom”. I kaže da “svako ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama azil od progona”.
Deklaracija garantuje prava na slobodu vjeroispovesti; na slobodu mišljenja i izražavanja; i na slobodu mirnog okupljanja. Također navodi da svako ima pravo na obrazovanje.
Zašto i kako je sastavljen ovaj dokument
Deklaracija je nastala iz osjećaja “nikad više” među političkim liderima nakon dva svjetska rata i Holokausta. UN-ova Povelja, dokument koji je osnovao Ujedinjene nacije 1945. godine, zemlje su odlučile da sastave ono što su UN naziva “mapom puta” da garantuje prava svakog pojedinca.
Zvaničnom komisijom za izradu nacrta predsjedavala je Eleanor Roosevelt. Predsjednik Franklin, a sastojao se od članova nove Komisije za ljudska prava iz osam zemalja, odabranih da odražavaju geografsku distribuciju.
Preko 50 zemlja članica UN-a učestvovale su u konačnoj izradi 1948. godine, a Generalna skupština odobrila je rezultat upravo 10. decembra 1948., sa osam zemalja suzdržanih, ali nijedna nije glasala protiv.
Grupa za ljudska prava Amnesty International napominje da je deklaracija sastavljena u vrijeme kada je veliki dio svjetske populacije živio pod kolonijalnom vlašću, ali kaže da “njenu izradu konačno ne mogu kontrolirati samo moćni”. U njemu se kaže da su manjinski narodi “nadmašili velike”, osiguravajući da konačni tekst obećava ljudska prava za sve bez razlike, a da su delegatkinje osigurale jednaka prava muškaraca i žena.
Deklaracija nije ugovor i nije pravno obavezujuća sama po sebi, ali principi koje ona predstavlja ugrađeni su u zakone mnogih zemalja i na nju se gleda kao na osnovu međunarodnih ljudskih prava. Deklaracija je omogućila više od 70 sporazuma o ljudskim pravima na globalnom i regionalnom nivou.
Kršenje osnovnih ljudskih prava Palestinaca
Sistem međunarodnog prava daje nekažnjivost jakima, dok se slabima drže predavanja o ljudskosti, koja im se ujedno i negira, te vrijednosti vladavine prava i ljudskih prava, koja se na njih ne odnose.
Nemilosrdna okupacija Izraela na Palestince – bilo u Gazi, na Zapadnoj obali (uključujući Jerusalem), dio je uspostavljenog sistema progona koji su omogućeni preko sedam decenija nekažnjivosti. Ovaj institucionalizirani status quo pruža “najbolju” ocjenu legitimiteta i naslijeđa Deklaracije na ovu 75. godišnjicu, kao i efikasnost međunarodnog sistema da zaštiti civile od progona.
Nakba, što na arapskom znači “katastrofa”, odnosi se na masovno raseljavanje i raseljavanje Palestinaca tokom arapsko-izraelskog rata 1948. godine. Prije Nakbe, Palestina je bila multietničko i multikulturalno društvo. Međutim, sukob između Arapa i Jevreja intenzivirao se 1930-ih s porastom imigracije Jevreja, vođen progonom u Europi, i sa cionističkim pokretom koji je imao za cilj da uspostavi jevrejsku državu u Palestini.
U novembru 1947., Generalna skupština UN-a donijela je rezoluciju kojom se Palestina dijeli na dvije države, jednu jevrejsku i jednu arapsku, s Jerusalimom pod upravom UN-a. Arapski svijet je odbacio plan, tvrdeći da je nepravedan i da krši Povelju UN-a. Jevrejske milicije pokrenule su napade na palestinska sela, prisiljavajući hiljade da pobjegnu. Situacija je eskalirala u puni rat 1948. godine, s krajem britanskog mandata i odlaskom britanskih snaga, proglašenjem nezavisnosti Države Izrael i ulaskom susjednih arapskih vojski. Novoosnovane izraelske snage pokrenule su veliku ofanzivu. Rezultat rata bilo je trajno raseljavanje više od polovine palestinskog stanovništva.
Već u decembru 1948. Generalna skupština UN-a je pozvala na povratak izbjeglica, restituciju imovine i kompenzaciju (rezolucija 194 (II)). Međutim, 75 godina kasnije, uprkos nebrojenim rezolucijama UN-a, prava Palestinaca i dalje se uskraćuju. Prema UN-ovoj agenciji za pomoć i rad za palestinske izbjeglice (UNRWA) više od 5 miliona palestinskih izbjeglica raseljeno je po Bliskom istoku. Danas Palestinci i dalje trpe raseljavanjem deložacije, konfiskaciju zemlje i rušenje domova.
Godišnjica Nakbe je podsjetnik ne samo na one tragične događaje iz 1948. godine, već i na stalnu nepravdu koju trpe Palestinci. Nakba je imala dubok uticaj na palestinski narod, koji je izgubio svoje domove, svoju zemlju i način života. To ostaje duboko traumatičan događaj u njihovom kolektivnom sjećanju i nastavlja oblikovati njihovu borbu za pravdu i pravo na povratak svojim domovima. Generalna skupština UN-a je 2022. godine zatražila da se ova godišnjica obilježi 15. maja 2023. godine, po prvi put u historiji UN-a.
Veto na mir?
Savjet bezbjednosti UN-a glasalo je na hitnoj sjednici o nacrtu rezolucije o hitnom prekidu vatre u Gazi koje su predstavili Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE). U nacrtu rezolucije navodi se da je potrebno zaštititi sve civile, ukazujući na užasnu humanitarnu situaciju u Pojasu Gaze i patnje palestinskog naroda.
Takođe, u nacrtu rezolucije, koji poziva na hitan humanitarni prekid vatre, sve strane su pozvane da ispune obaveze prema međunarodnom pravu, posebno u pogledu zaštite civila. Nacrt rezolucije zahtijeva hitno i bezuslovno oslobađanje svih zarobljenika i pristup humanitarnoj pomoći.
SAD je kao stalna članica uložila veto na nacrt rezolucije, Velika Britanija je bila suzdržana, a ostalih 13 članica je glasalo “za”.
Stalni predstavnik SAD pri UN-u Robert Wood izjavio je da Hamas nije osuđen u nacrtu rezolucije i da je neprihvatljivo da neke članice Savjeta bezbjednosti ćute o ovom pitanju.
U Savjetu bezbjednosti UN-a održane su mnoge sjednice nakon 7. oktobra, na mnoge nacrte rezolucija uloženo je veto, dok je 15. novembra usvojena rezolucija broj 2712 kojom je zatražena humanitarna pauza u sukobu u Pojasu Gaze.
