Banjalučanin Dositej Petković, sa čvrstom odlukom da pomogne Sergeju Stuparu, započeo je nesvakidašnju akciju pješačenja u dužini od 450 kilometara, s ciljem prikupljanja novca za njegovo liječenje. Ovu jedinstvenu rutu započeo je 27. avgusta u Banjaluci, a završio u San Marinu, te je uspio prikupiti 18.790 KM.
Tokom ovog putovanja, Dositej je uspio prikupiti skoro 19 hiljada km, čime je dokazao da snaga zajedništva isprepletena humanošću može postići nevjerovatne rezultate.
“Putovanje mog života bilo je puno izazova, ali i prelijepih trenutaka koje ću pamtiti zauvijek. Prva etapa kroz BiH bila je fizički najteža. Žuljevi, bol u tetivama i upala nogu postali su dio svakodnevice, ali sve je bilo lakše uz podršku prijatelja. Od sedam dana koje sam pješačio kroz Bosnu, pet sam proveo u društvu prijatelja. Njihovo prisustvo mi je davalo snagu da nastavim dalje, čak i kada je posljednja dva dana prehlada počela da me savladava”, ispričao je Petković.
Nakon što je stigao u Split, Dositej je trajektom prešao u Ankonu, odakle je nastavio pješačenje do San Marina. U Italiji je obišao pet gradova, a sve vrijeme nosio je sa sobom šator, podmetač, vreću za spavanje, kao i nekoliko osnovnih stvari.
Kako kaže, ulazak u Hrvatsku bio je najizazovniji dio puta, a etapa kroz Italiju najlakša.
“Tog dana sam se prvo penjao devet kilometara uzbrdo na vrh Vaganj, a potom sam morao da se spustim trinaest kilometara do mjesta Sinj. Iako fizički iscrpljen, bio sam odlučan da nastavim, a dodatnu snagu mi je davao prijatelj koji mi se pridružio u Sinju i pratio me kroz ostatak Hrvatske. Nakon odmora od dva dana u Splitu, nastavili smo kroz Italiju”, objasnio je Petković.
Podrška porodice i prijatelja
Svakog dana, Dositej je stizao na odredište prije planiranog vremena, što mu je davalo poseban osjećaj postignuća i ispunjenosti. Svaki korak bio je lakši zahvaljujući nevjerovatnoj podršci porodice i prijatelja, koji su mu bili pravi vjetar u leđa. Njihove riječi ohrabrenja i bezuslovna podrška bili su neprocjenjivi, podstičući ga da nastavi dalje, čak i u najtežim trenucima.
Razgovarao je i sa Sergejevom majkom Svjetlanom Bednaš, koja je bila duboko dirnuta ovim nesebičnim činom. Svakog dana mu je pisala, izražavajući svoju beskrajnu zahvalnost i divljenje. U porukama je često ponavljala kako ne može da vjeruje šta je učinio za njenog sina.
“Ono što me najviše guralo naprijed bila je podrška koju sam dobijao od prijatelja i ljudi koji su me pratili putem poruka. Kada bi mi bilo najteže i kada bih pomislio da ne mogu dalje, te poruke su mi davale novu snagu”, istakao je on.
Na dan kada je krenuo ka San Marinu, probudio se s osjećajem uzbuđenja i iščekivanja. Sve je išlo po planu, dok ga na pola puta nije uhvatilo nevrijeme.
“Morao sam da postavim šator i čekam da oluja prođe, ali nisam gubio optimizam. Pjevao sam, smijao se i nastavljao dalje. Posljednjih pet kilometara bilo je najteže. Strma uzbrdica me potpuno iscrpila, ali sam znao da sam blizu cilja. Svaka pauza bila je trenutak predaha, ali i motivacija da nastavim”, kazao je Petković.
Na samom kraju ove nevjerovatne i humane misije, nakon dana prepunih izazova i upornog hodanja, kada je konačno ugledao vrh pred sobom, osjećaj trijumfa ga je preplavio. Bio je to trenutak potpune euforije, kada je znao da je njegov cilj na dohvat ruke i da je sav trud bio vrijedan ovog osjećaja.
“Tada je sav umor nestao, a osjećaj ponosa i sreće ispunio je moje srce. Stigao sam! Uspio sam! Emocije su me preplavile, smijao sam se i govorio sebi da sam pobijedio, da sam postigao nešto veliko. Taj osjećaj neću nikada zaboraviti, bio je to trenutak u kojem sam spoznao svu svoju snagu i odlučnost”, zaključio je Petković za ALOonline.ba.
