Iza Banjalučana je još jedan izborni proces u kojem obje strane sebe smatraju za pobjednike. Jedni tvrde da su i dalje neprikosnoveni, drugi da talas promjena nezaustavljivo dolazi. Istina, kako to obično biva, negdje je u sredini.
Sa sigurnošću možemo reći da je jedino neprikosnovena mala zainteresovanost, dok jedini talas koji imamo je talas zbunjenosti koji smo ovaj put imali kod 80% građana, kojima uopšte nije jasno kakvi se izbori dešavaju. I tu leži neka suština – niko ni ne želi, štaviše uživa u tome, da objasni značaj izbora, već je jedini cilj nešto zgrabiti i osvojiti. Ali, kliznuću u analizu društva, od koje nas najčešće zaboli glava.
Kada govorimo o izborima za savjete mjesnih zajednica, prvi utisak je onaj koji su iznijeli mnogi poznavaoci prilika, a to je da poraženog nema. Opozicija sve i da je osvojila dvije mjesne zajednice, moglo bi se pričati o uspijehu, jer su godinama imali jednu. S druge strane, SNSD je utišao sve one blogere i partijske analitičare koji pričaju o krahu.
Ako bismo birali pobjednika, realno su to i Stanivuković i Đajić. Prvi, jer ponovo uspio da javnosti nametne jednu temu o kojoj će da se priča i da protivničku stranu natjera da se bori. Drugi, jer je demantovao sve one koji su ga predstavljali kao grešku Milorada Dodika i maskotu SNSD-a. Čak, u nekoj mjeri i autora ovih redova. Ipak, mnogo je i stvari zbog kojih bi se pomenuta dvojica mogla smatrati i gubitnicima. Ali to je drugi par opanaka.
Mnogi u javnosti, pa čak i mediji, su pokušali ove izbore da predstave kao kojekakav indikator onog što će se dešavati u oktobru (možda u novembru, možda decembru) ili svojevrstan referendum o Stanivukovićevom mandatu. Obje stvari su potpuna glupost. Zašto?
Izlaznost od 20 odsto, gdje se biraju oni koji neće odlučivati ništa, ne mogu biti indikator ni za šta. Sem možda za unutarstranačke odnose u nekoj mjeri. Prosto priroda ovih i drugih izbora nije ista, iako su metode slične. Ovo je čisto, neskriveno strančarenje nižih kadrova, dok su opšti ili lokalni izbori ipak, kako je nazivaju, visoka politika i borba elita.
Dio skupštinske većine zastupao je tezu da su građani pokazali šta misle o Stanivukoviću. Ako u to stvarno vjeruju, neka pokrenu opoziv. Ali naravno da od toga nema ništa. Iako je Stanivuković aktivno učestvovao, ipak nije vodio svoju kampanju. Ako je ovo nešto pokazalo, to je da možda nije izabrao najbolje kadrove i da nije okružen baš najsposobnijima. Odnosno onima koji, slično kao jednom regionalnom lideru, svoju karijeru žele da grade na njegovom imenu. Da ne kažem žestokom ulizivanju.
Međutim, opoziciju treba da zabrine činjenica da one koji guraju u prvi plan, ipak nisu postigli ozbiljniji rezultat. Odnosno što su oni koji su u vrhu jedne stranke, njeni potpredsjednici ili članovi predsjedništva, izgubili od Đajića kojeg smatraju, kako sam rekao, maskotom, a često nadobudno, ne sebi ravnog. Šta bi tek bilo da se Dodik uključio…
Bilo kako bilo, ovi izbori jesu bili odlična prilika za ukrupnjavanje i pripremu stranačke strukture za ono što slijedi u oktobru. Ili kad već. Aktivisti su imali sjajnu probu za ono što slijedi, a rukovodstva stranaka da vidi s čim raspolaže, pa da eventualne propuste i politike poboljša do onog najvažnijeg. A građani? Oni su, nažalost, uvijek na gubitku.
Vidljivo je da lagano klizimo u fenomen politički tabloidnog društva, gdje više neće biti „izborna godina“, nego će svaki dan biti kampanja i svaki dan i sat će biti „izborni“. Politika i političke borbe svodiće se na kampanjske teme, a narod bi mogao postati ubrzo sluđen od stalnih prepucavanja, optužbi, igrica… Ako ste mislili da ne može gore od prethodnih 25 ili 30 godina, tek ćete vidjeti šta slijedi.
