“Prema hrastu ima srpski narod veliko poštovanje”, davno je zapisao čuveni etnolog Veselin Čajkanović.
Nekada su mnogi starodrevni primjerci smatrani za božanstva, danas okićene grane ovog svetog drveta, koje uz roj varnica sagorijeva na ognjištu i grijje dom u božićnoj noći, predstavljaju simbol velikog hrišćanskog praznika Božića.
Ovo drvo, koje je vijekovima gorjelo na ognjištima i ispred hramova, srž je našeg entiteta i simbioza drevnih slovenskih vjerovanja i hrišćanskog učenja.
Po hrišćanskim shvatanjima badnjak je simbol drveta koje su pastiri donijeli u Vitlejemsku pećinu, u kojoj je rođen Isus, i koje je Josif založio da ugrije Bogorodicu Mariju i tek rođenog Isusa, što su najavile varnice koje su poletjele u nebo.
S druge strane, etnolozi i antropolozi podsjećaju na to da je poštovanje svetog drveta mnogo starije i da se samo nadovezuje na prastare staroslovenske običaje vezane za poštovanje kulta sunca, gdje se božanstvo, otjelotvoreno u liku hrasta, spaljuje u krugu ognjišta da bi se iz vatre ponovo oživelo.
Antički putopisci su još opisivali Slovene kao narod koji poštuje šume i vode, a hrast navode kao njihovo najsvetije drvo s božanskim duhom. O tome takođe svjedoči Čajkanović navodeći da u istočnoj Srbiji „svako selo ima po nekoliko zapisa, i to su mahom gorostasni hrastovi sa usječenim krstovima u njihovim deblima. Niko ne smije da odsječe takav hrast, niti i opalo suvo granje s njega da gori, jer bi se takvome kuća ugasila ili bar bi mu ruka usahla“. To, kako dalje kaže, uglavnom, važi za sve srpske krajeve. Pod takvim hrastovima, o ljetnim praznicima, održavane su molitve i prinošene žrtve, održavane su i skupštine poput one ispod čuvenog takovskog grma, pod kojim je, 1815. donesena odluka o ustanku na Turke.
Kult predaka
Familijarni odnos Srba i hrasta, svi drevni običaji iz praslovenske zajednice, spojili su se s hrišćanskom mitologijom i ritualnom praksom, što je takođe rasvijetlio Čajkanović posebno ističući božićne običaje koji su najbolje očuvali neuništivu osnovu narodne religije – poštovanje kulta predaka.
Kod Slovena je, naime, bilo razvijeno vjerovanje da se svijet živih i mrtvih prepliće. Međutim, kontakt predaka i živih nije bio moguć bilo kad, već samo u posebnim danima. Takav dan je, smatra Čajkanović, bio Badnje veče, kad se precima sprema večera. Svečana badnja večera, zaključuje naš etnolog, bila je posvećena utemeljivačima porodice i roda, čija je duhovna hrana na onom svijetu bila radost zbog okupljanja potomaka brojnih kao iskre zapaljenog hrasta ili badnjaka, koji je postao centralni simbol ovog hrišćanskog praznika.
To spaljivanje svetog hrasta badnjaka usred zime, doba kad priroda prividno umire, nije čin uništenja, već nagovještaj ponovnog rođenja svijeta koji najavljuju duše svetih predaka koje ujutro u liku položajnika posjećuju dom i pozdravljaju potomke. Otud se položajnik dobro dočekuje i dariva da bi zauzvrat porodici donio dobrobit i plodnost, a posude s hranom ostaju cijelu noć na stolu i ne peru se jer iz njih jedu preci.
– Obilježen naročitom atmosferom četrdesetodnevnog posta, te čitavim nizom vjerovanja i običaja čiji je primarni cilj da se kroz različite rituale prizove povoljna, plodna i bogata dolazeća godina, Božić je jedinstvena sinteza vjerskog i paganskog, narodnog i crkvenog, porodičnog i nacionalnog praznika, glavni zimski praznik. Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi kada se tačno počelo s masovnom proslavom Božića u Srba, nema sumnje da su određene forme ovog praznika poštovane još u srednjem vijeku – kaže Tamara Ognjević, istoričar umjetnosti.
Badnji dan, a osobito Badnje veče, kada čitava porodica dočekuje objavu rođenja Hristovog, tačka je u vremenu i prostoru kada se u slavu Sina Božjeg okupljaju i preci i potomci.
– Počev od Badnjeg jutra, kada domaćin s najstarijim sinom odlazi da na ritualni način odsječe mlado hrastovo ili cerovo drvo, Badnji dan čini niz najrazličitijih priprema za trenutak kada će se porodica okupiti na posnoj, ali simbolički vrlo značajnoj večeri – kaže Tamara Ognjević.
Badnjak se unosi u kuću prije večere
Badnjak se ne unosi u kuću prije večeri, a običaj je da ga u dom unese domaćin uz riječi: „Dobro veče i srećno vam Badnje veče“, pritom kvočući kao kvočka, dok ga domaćica, praćena djecom, koja pijuču kao pilići, zasipa žitom, novčićima i voćem iz sita. Nakon večere se cjeliva, maže medom i prska vinom, da bi se potom zapalio na ognjištu kao jedinstveni simbol ognja koji će roditi novo, vječno svjetlo. Deca džaraju zapaljen badnjak kako bi se formiralo što više iskrica koje simbolizuju dobro zdravlje, veliko potomstvo, dobar rod i svako drugo bogatstvo.
– Noseći u sebi čitav niz vjerovanja vezanih za poljoprivredne radove, plodnost zemlje i stoke, Božić je dugo bio najznačajniji praznik za srpskog seljaka. U gradskim sredinama on će sve do danas zadržati svoju prirodu porodičnog praznika, u okviru kojeg se pre svega okupljaju članovi jedne porodice za svečanom trpezom uz simbolično paljenje badnjaka i lomljenje česnice – kaže Tamara Ognjević.
Badnjak se sječe s tri udarca
Božićno slavlje počinje već u ranu zoru na Badnji dan, 6. januara, kada domaćini pucanjem iz pušaka i prangija objavljuju polazak u šumu po badnjak. Prije sječenja se drvetu nazove „dobro jutro“, čestita mu se praznik i moli se da donese zdravlje i sreću porodici.
Zatim se drvo posipa žitom, a u nekim krajevima mu se daruje kolač posebno spremljen za tu priliku. To je mlado hrastovo ili cerovo drvo, a prema narodnom vjerovanju, badnjak se mora posjeći sa tri snažna udarca sa istočne strane. Što se sjekirom tri puta ne presječe, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem drveta. Sijeku ga isključivo muškarci, obično domaćin i najstariji sin.
Koliko varnica, toliko parica
Badnjak se pali obično uz riječi: „Koliko varnica, toliko srećica. Koliko varnica, toliko parica. Koliko varnica, toliko u toru ovaca. Koliko varnica, toliko prasadi i jaganjaca. Koliko varnica, toliko gusaka i piladi, a najviše zdravlja i veselja. Amin, Bože daj“.
Svake Badnje večeri se i ispred crkava širem Srbije okupljaju ljudi da učestvuju u ritualu paljenja badnjaka.
Hrast
Hrastovi pripadaju familiji bukve (Fagaceae) i u našim nizijskim i brdskim krajevima prisutno je oko desetak vrsta hrastova, a među njima najpoznatiji su cer (Quercus cerris L.), sladun (Quercus frainetto Ten.), lužnjak (Quercus robur L.), kitnjak (Quercus petraea (Matt.) Liebl.), medunac (Quercus pubescens Willd.). Vrsta hrasta koja je u narodnu poznata kao cer, najčešće se koristi za badnjak.
– Cer je listopadno drvo koje može da poraste do 35 metara u visinu, dok u prečniku dostiže i do jednog metra. Pojedini primjerci mogu da dožive starost i do 200 godina. Njegova kora je hrapava i ispucala, najčešće je tamnosive boje, dok je u pukotinama sa crvenkastom nijansom. Listovi se nalaze na kratim drškama koje su dlakave, a sama liska je kožasta i sjajna. Za hrastove je karakteristično da kada se siječe stablo, na panjevima iz pupoljaka se razvijaju mladi izdanci i na taj način se brzo i lako obnavlja šuma koja je posječena – kaže dr Uroš Buzurović, kustos botaničar Prirodnjačkog muzeja u Beogradu.
Cer ima odvojene muške i ženske cvjetove. Muški cvjetovi se nazivaju rese. Ženski cvjetovi se oprašuju vjetrom. Plod je žir i on predstavlja jestivi plod, orašicu koja je pri osnovi nasađena na kupolu (peharastu tvorevinu) koja je izgrađena od velikog broja, gustih, končastih ljuspi. Plod hrasta podsjeća na šubaru, piše Žena Blic.
