Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) Menachem Z. Rosensaft je u autorskom tekstu za američki list Newsweek objasnio zašto smatra da Benjamin Netanyahu treba podnijeti ostavku na funkciji premijera Izraela.
Tekst Menachema Rosensafta povodom aktuelne situacije Klix prenosi u cjelosti:
“Benjamin Netanyahu mora otići. Sada, prije nego što uzrokuje još haosa. Izraelski premijer je postao pravi albatros oko vrata svoje zemlje. Potpuna je glupost argument, koji se često čuje, da nije mudro mijenjati vođe usred rata. Držati se neuspješnog političkog ili vojnog vođe u vrijeme rata samo da bi on mogao uživati u blagodatima moći je u najboljem slučaju besmisleno i potencijalno pogubno.
Vrijedi spomenuti da je David Lloyd zamijenio Herberta Asquitha na poziciji britanskog premijera 1916., usred Prvog svjetskog rata. Francuska je tokom tog istog rata četiri puta promijenila premijera. Obje države su u tom ratu završile na pobjedničkoj strani. Konzervativac Leo Amery je 7. maja 1940., osam mjeseci od početka Drugog svjetskog rata, pozvao na svrgavanje vlade britanskog premijera Nevillea Chamberlaina.
“Predugo ste sjedili ovdje za bilo koje dobro da ste učinili. Odlazite, kažem, i da završimo s vama. U ime Boga, idite”, izjavio je Amery u Donjem domu (Parlamenta Velike Britanije), parafrazirajući Olivera Cromwella.
To se desilo nedugo nakon to je Njemačka izvršila invaziju na Norvešku – njemački brodovi su bez otpora ušli u norveške luke. Chamberlain je tri dana kasnije otišao, a Winston Churchill je usred rata postao premijer.
“Ratovi se dobijaju ne objašnjenjima nakon njega, već predviđanjem. Premijer nam je 2. maja rekao da su svi, osim male ekspedicione snage koja je s planski otišla u Finsku, otišli drugdje i da se brodovi koriste u druge svrhe. Čak ni ono malo neodgovarajuće jezgro koje je čuvano nije imalo transportne brodove, samo ratne brodove. Zašto se to desilo? Mjesecima smo bili svjesni da Nijemci gomilaju trupe i transport te da vježbaju ukrcavanje i iskrcavanje protiv nekoga”, izjavio je Amery u spomenutom govoru.
Njegove riječi su posljednjih devet mjeseci zlokobno odjeknule kod mnogih od nas, posebno u svjetlu eksplozivnog otkrića lista New York Times da su izraelski vojni i obavještajni zvaničnici duže od godinu dana imali detaljan nacrt razornog napada koji je Hamas uspio izvesti 7. oktobra.
Ipak, šta god drugo se može reći o Chamberlainu, on nije bezobzirno dozvolio nacističkim SS odredima da jurišaju preko kanala (La Manchea) i ubiju 1.200, odnosno nijednog britanskog civila ili da nasilno kidnapuju više od 230, odnosno nijednog britanskog državljanina. Nikada nije premjestio britanske trupe sa strateških položaja u, recimo, Škotsku.
S druge strane, Netanyahu i njegova šarolika ekipa su prije 7. oktobra preusmjerili tri vojna bataljona sa granice s Gazom na Zapadnu obalu da bi navodno zaštitili tamošnje jevrejske doseljenike, ali da bi zapravo zadovoljili i dobili naklonost ekstremista, krajnje desnice koja je u njegovoj vladi.
U februaru 2001., dan nakon što je jastreb Ariel Sharon odlučno pobijedio tadašnjeg premijera Ehuda Baraka na izraelskim izborima, Netanyahu je za New York Times napisao da odlazeća “Barakova vlada nije ispunila primarnu dužnost da zaštiti i odbrani živote građana Izraela”.
Niko sa trocifrenim koeficijentom inteligencije neće zaboraviti da Netanyahuova vlada 7. oktobra na spektakularan način “nije ispunila primanu dužnost da zaštiti i odbrani živote građana Izraela”. Netanyahu je nastavio (u tekstu za New York Times):
“Gospodin Barak je izgubio ove izbore ne samo zbog ličnih propusta, već i zbog neuspješne politike”.
Shodno njegovim standardima, i sam je trebao podnijeti ostavku ili je trebao biti primoran na ostavku nedugo nakon 7. oktobra, jer je pokolj tog dana bio direktna posljedica i njegovih “ličnih propusta” i njegove “neuspješne politike”.
Pod ličnim promašajima ne mislim samo na brojne optužnice protiv njega, a koje su po sebi trebale biti dovoljne da okonča političku karijeru. Mene mnogo više odbija njegova očajnička potreba da zadrži moć po svaku cijenu. To podrazumijeva pokušaje ultranacionalističkih ekstremista da unište nezavisno izraelsko pravosuđe kako bi spriječili da Netanyahu bude procesuiran.
Nije potrebno elaborirati njegovu promašenu politiku. Uprkos povremenim nagovještajima teoretskog diplomatskog ishoda izraelsko-palestinskog sukoba, Netanyahu je uvijek bio neprijateljski nastrojen prema palestinskim nacionalnim težnjama.
Ti nagovještaji podrazumijevaju potpisivanje Wye River memoranduma u Bijeloj kući sa palestinskim čelnikom Yasserom Arafatom (tokom Netanyahuovog prvog premijerskog mandata) i govor iz 2009. kojim je podržao “demilitarizovanu palestinsku državu” koja postoji uz Izrael.
Njegova hladnokrvna kalkulacija otkako je 2009. drugi put postao premijer bila je dugoročni neprijateljski suživot sa fundamentalističkim Hamasom u Gazi, umjesto da pregovara sa također nacionalističkom, ali daleko politički umjerenijom palestinskom upravom na Zapadnoj obali i da čini teritorijalne ustupke. Pogrešno je vjerovao da taj sukob može trajati beskonačno.
Iako je dosljedno nastojao da oslabi palestinske vlasti, koliko god je mogao, zatvorio je oči pred Hamasom koji u Gazi iz Katara dobija stotine milione dolara i, kako je naveo historičar Adam Raz, pristao je na “uvoz različite robe, posebno građevinskog materijala, znajući da će veliki dio robe biti namijenjen za terorizam, a ne za izgradnju civilne infrastrukture.”. Time je Hamasu omogućeno da poboljša svoje vojne (čitaj terorističke) sposobnosti i da se neometano pripremi za 7. oktobar.
Zašto je Netanyahu sve ovo uradio? Zato što su on i Hamas na istoj strani u odbacivanju dvodržavnog rješenja za izraelsko-palestinski sukob. Netanyahu se protivi palestinskoj državnosti pod bilo kojim okolnostima, a sam razlog zbog kojeg Hamas postoji jeste odbijanje postojanja Izraela pod bilo kojim uslovima.
Ukratko, svaka, osim jedne, u proteklih 14 godina, kada je Netanyahu bio bez vlasti, on i Hamas su jedni druge gledali kao “korisne idiote”. Pogrešne procjene imaju posljedice. Ekstremno pogrešne procjene imaju ekstremne posljedice.
Netanyahu je imao krajnje pogrešnu procjenu da Hamas nije imao kratkoročne ili čak srednjoročne namjere da izvede u bilo kakvu oružanu operaciju velikih razmjera protiv Izraela, ograničavajući se na povremene raketne napade ili izolirane terorističke akte. Nesretni savjetnik za nacionalnu sigurnost Tzachi Advisor je u radijskom intervjuu šest dana prije 7. oktobra kazao:
“Rukovodstvo Hamasa je nakon borbi u maju 2021. odlučilo pokazati neviđenu suzdržanost i strpljivost. Hamas dvije godine iz Gaze nije ispalio niti jednu raketu. Hamas je vrlo, vrlo suzdržan i razumije posljedice daljeg prkosa”.
Skoro svaki izraelski zvaničnik na relevantnim pozicijama vlasti je prihvatio odgovornost zbog toga što se 7. oktobar desio tokom njihove dužnosti, uključujući načelnika štaba Izraelskih odbrambenih snaga, šefa vojne obavještajne službe i direktora obavještajne agencije Shin Bet. Skoro svi, osim Netanyahua koji besramno pokušava okriviti bilo koga i svakoga, osim sebe.
Da je Netanyahu imao povjerenje nacije, čak i nakon vojnog debakla, možda bi mogao nastaviti. Ali, nije imao. Reći da je naglo smanjen broj onih koji ga podržavaju nakon 7. oktobra je isto što i uragane Katrina i Sandy nazvati slabijim udarima vjetra.
Prema jednoj relevantnoj anketi koji su sredinom novembra proveli istraživači Univerziteta Bar Ilan, manje od četiri posto Izraelaca vjeruje da će im Netanyahu reći istinu o bilo čemu. Pinokio i vaš prosječni šarlatanski televizijski vidovnjak imaju veći kredibilitet. Sve to objašnjava zašto je Netanyahu daleko, daleko od dana svoje predaje. Da nedvosmisleno ponovim riječi i osjećaje Lea Ameryja: “Odlazite i dozvolite nam da završimo s vama. U ime Boga, idite”, prenosi Klix.
Rosensaftov tekst, napisan na engleskom jeziku, dostupan je na ovom linku. Podsjećamo, Rosensaft je prisustvovao ovogodišnjem obilježavanju godišnjice u Srebrenici te je tom prilikom poručio da “negatorima genocida nećemo oprostiti, jer i danas brane ubice”.
