Sigurno da bi za svakog realnog i dobronamjernog u BiH 21. novembar trebao biti praznik koji se slavi sa radošću, jer je tog datuma 1995. godine zaustavljeno krvoproliće.
Zašto bi nekome smetao dan kada je prestao rat, to je zaista pravo pitanje, kaže Nenad Vuković, generalni sekretar PDP.
Podsjeća da se Dan potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Dejtonu obilježava u Republici Srpskoj, što je u svakom slučaju dobro, dok FBiH ne obilježava ovaj dan, a nema apsolutno nijedan argument da ga ospori.
– Jedno od pitanja na koje bošnjački političari ne mogu suvislo odgovoriti je zašto bi osporavali taj datum i sporazum kada ga je potpisao Alija Izetbegović – kaže Vuković za Srpskainfo.
Zašto je dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma bitan za sve u BiH?
Ne treba podsjećati javnost, možda samo one mlađe, da u Dejtonu nisu Srbi nešto dobili, a Bošnjaci izgubili, pa da sada samo Republika Srpska ima razloga da obilježava ovaj datum. Potpuno je drugačija istina, svi smo bili nezadovoljni prilikom potpisivanja sporazuma, odnosno niko nije ostvario zacrtane ciljeve. Zato, dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma bi trebao biti jednako važan za sve, postignut je trajan mir bez pobjednika i poraženih, ili smo svi pobjednici i poraženi.
I pored više pokušaja, nikada nije usvojen Zakon o praznicima na nivou BiH.
Možda je upravo 21.11. dan koji bi trebao i mogao biti zvanični praznik u BiH jer nema objektivnog razloga da bude sporan bilo kome. Jasno je da nije realno očekivati da bilo kada Srbi prihvate za državni praznik 1. mart ili Bošnjaci 9. januar, ali se postavlja pitanje zašto ne može da ima saglasnost svih politika dan kada je potpisan Dejtonski sporazum. Razlozi za odbijanje izgleda ipak postoje i svakako da ih treba analizirati, jer odnos prema tom pitanju determiniše političke procese više od dvije decenije.
Dejtonski sporazum nije samo zaustavio građanski rat, kako se često politički manipuliše sa tom konstatacijom, nego je uspostavio realan osnov i temelj za funkcionisanje BiH. Kako godine i decenije prolaze, sve je jasnije da su prihvaćena politička rješenja u Dejtonu zaista jedina moguća, te da su svi nešto dobili i nešto izgubili, što je pošteno i korektno.
U javnosti se, najčešće od strane političara iz Sarajeva, provlačila teza o „Dejtonu 2“.
Ključno je pitanje da li su svi u Dejtonu potpisali sporazum sa časnim namjerama o punoj implementaciji istog ili je poneko držao „fige“!? Vrijeme je u dobroj mjeri dalo odgovor na to pitanje, jer je jasno da srpske političke partije u kontinuitetu snažno zastupaju poštovanje i očuvanje Dejtonskih rješenja, a da su bošnjački političari (mahom svi) dan poslije potpisivanja počeli raspirivati priču da je Dejton privremeno rješenje. Istine radi, značajnu podršku takvom narativu Bošnjacima je pružala međunarodna zajednica stvarajući utisak da je Dejtonski sporazum privremen. Upravo odatle se generiše najveći dio problema u BiH već duži vremenski period.
Kada bi međunarodna zajednica jasno rekla da je Dejtonski sporazum konačan, te da se isključivo u tom okviru zemlja treba kretati i razvijati, veliki dio problema bi nestao kao rukom odnesen. Ali dok god se iz međunarodne zajednice podstrekava teza o „nefunkcionalnosti“ dotle će bošnjačka politička elita imati ambiciju i nadu, ali i opravdanje, da može mijenjati dejtonska rješenja.
Da li je Dejtonski sporazum, kako kažu pojedini političari, “ludačka košulja”?
Sintagma koja se nerijetko pojavljuje u javnosti u vezi Dejtonskog sporazuma je „ludačka košulja“, a plasiraju je isključivo bošnjački političari želeći da dočaraju tobožnju tjeskobu i navodno neodrživo političko uređenje. Prije će biti da su političku „ludačku košulju“ obukli upravo oni koji su umjesto razvoja i napretka izabrali politiku laganja svog naroda o „privremenosti“ Dejtonskog sporazuma.
U tom kontekstu je nevjerovatno da poslije 28 godina od Dejtonskog sporazuma neko i dalje vodi politiku koja se oslanja na tezu o navodnom „trenutnom“ statusu. Veliki grijeh je prema svom narodu, ali i prema svima u BiH, generacije i generacije držati u raljama navodno „otvorenih statusnih pitanja“ države i entiteta, ne dajući šansu politikama razvoja i napretka.
Postoji li u Republici Srpskoj potpuni konsenzus o tome da je Dejton konačno rješenje za BiH?
Najviše razloga za zabrinutost imamo kada vidimo da se vladajuća struktura u Republici Srpskoj, u naletu nerealne političke snage, drzne da traži od druga dva naroda neka „nova rješenja“ pod prijetnjom da će nešto uraditi ako se ne desi novi dogovor. Takvi politički potezi su za Republiku Srpsku više nego opasni jer mi za nekim „novim stolom“ ne znamo šta možemo očekivati. Postavlja se pitanje zašto se kockati, ima li pravih razloga.
Republika Srpska ima odličnu poziciju, apsolutno o svemu odlučujemo u Republici Srpskoj, a na nivou BiH ništa ne može bez Republike Srpske. Posljednje što bi trebalo da radimo je da ugrožavamo taj status nepromišljenim političkim akcijama.
