Početna Najnovije Novosti Društvo

NAJMRAČNIJE PRED SVITANJE: Minja Peković o dijagnozi i tabuima kroz monodramu „Bravo za klovna“

Glumica Minja Peković je kroz monodramu “Bravo za klovna” ispričala svoju životnu priču sa srećnim završetkom, iako je početak bio mračan, ali kako je sebi često ponavljala: “Najmračnije je pred svitanje”, život i svjetla reflektora su ipak pobijedili mrak.

Trenutak spoznaje da boluje od karcionoma dojke, za glumicu Minju Peković je bio najbolniji i ljutila se na sve kao vid odbrambenog mehanizma, ali ujedno je znala da mora istrajati i da iz te situacije želi izaći živa. Umjesto glumačkog angažmana, za kćerkin prvi rođendan glumica je dobila i-mejl od doktorice sa dijagnozom najopakije bolesti i sav taj proces objelodanila kroz umjetnost.

Prvo sam bila bijesna, a onda sam shvatila da sam se negdje „zapetljala“ i da mi je bolest došla kao poziv da pospremim život – kazala je Minja Peković, prvakinja Narodonog pozorišta u Subotici.
Kao rođena Sarajka, odrasla među srčanim ženama, smogla je snage da svoju dušu iznese pred publiku. „Bravo za klovna“ je monodrama koja je nastajala u cijelom procesu izlječenja koji je Minja prolazila. Ona je vrlo vješto koja kroz elemente kabarea, baleta, stendapa, groteske, pjevanja, plesanja i pantomime iznijela duboko emotivnu i ličnu priču o borbi sa rakom dojke. Publiku je kroz sve ambise je provela „igrajući na prstima“ po žici između života i smrti, ipak na kraju pobijedivši kroz osmijeh. Minja kaže da je još na Akademiji dramskih umjetnosti odlučila da neće biti samo „glava koja priča“ nego će u svojoj umjetnosti koristi i tijelo kroz scenski pokret.

U mojoj duši je bilo to hajde onda ako si bila iskrena za sve što si pričala uradi. To u šta vjeruješ napravi sam i kad god malodušnost povuče dole sjetim se zahvalnosti. Vjerovala sam da me boli jer je tad najviše razvijam i govorila sam sebi: „Najmračnije je pred svitanje“ kad god bih se našla u besmislu – otkrila je Minja.

Njena bolest se desila u vrijeme pandemije što je dodatno otežavalo stvari jer se osjećala još više zarobljeno i maštala o slobodi, zato je i kao scensko rješenje izabrala veliki kavez kroz koji se u toku predstave stalno kreće koristeći ga kao umjetnički rekvizit, a tu se našao i veliki kofer kao simbol promjena i putovanja.

Dok je trajao ciklus svih terapija koji je još bio u vrijeme izolacije, često sam sebi puštala muziku Edit Pjaf i moje znanje francuskog je u tom trenutku vrlo oskudno, ali sam ga osjećala srcem i emocijama. To mi je davalo snagu da nastavim i prijalo mi je, a kada sam psihički bila slaba zamišljala sam razne scene i motiv ptice kao slobode mi je sve vrijeme bio prisutan u glavi. Zapisivala sam misli i sama priroda posla kojim se bavim mi je omogućila da kao filter sve to izbistrim kako bi jednog dana bilo prikazano onima koji prolaze kroz isto, nečijim članovi porodice, bliskim i dragim ljudima – rekla je Pekovićeva.
Minja kaže da je kao glumica svakoj ulozi „prilazila od nule“ i da je zapisivala sve što joj se događalo, a da je sa kasnije kad je projekat krenuo sa svojim timom „disala kao jedno“ dok je tekao rad.

Prvi song koji sam napisala je bio baš taj „Bravo za klovna“ i uopšte klovn je za mene kao neka praslika glumca, nekog ko se bori sa svakom preprekom, a to mi je bila njvažnija stvar u klovneraju. On ne odustaje nikad i što gluplje to on više istrajava, ali on je istrajan i srčan u tome, i ta radost pomaže na tom putu. Pretposlednji song je tzv. samoisleđivanje i govori o vremenu posta i molitve – ispričala je glumica.

Kako prolaze faze liječenja i terapijskih dijelova sve emocije, pa io faze očaja, dočarala je kroz klovnovski smijeh, a poseban akcenat je na tome da njena kosa postaje kraća i da se odijelo klovna mijenja, da bi na kraju kao ćelava žena potvrdila da „može da obuče šta god poželi i nosi velike naušnice jer je to visoka moda“.

Naša padanja u očaj tokom procesa su uobičajena, a već sutradan se pojave neka rješenja. Važno je sačuvati vjeru i nadu jer je to samo jedna mračna noć poslije koje svane – rekla je Minja Peković.
La vie en rose u najtežim trenucima

O svojoj inspiraciji i opsesiji Edit Pjaf koja joj je bila zvijezda vodilja, Minja kaže da je bila iznenađena svim paralelama s njenim životom i da je osjećala potrebu da i nju prikaže u nekim dijelovima predstave, a uz muzičku pratnju Miroslava Idića na harmonici je dodatno istaknuto šta sve život može da bude uz La vie en rose. Obje su bile majke koje su rodile žensko dijete, obje su se bavule umjetnošću i imale istu dijagnozu.

Najteži trenutak nije bio na sceni pred ljudima odigrati predstavu, nego kada sam bila ja sama u sobi. Svako od nas ima autocenzuru i razmišljala sam da neke detalje ostavim za sebe, a onda sam shvatila da nema smisla da ljudi gledaju priču na pola. Nisam htjela da „prevarim“ bilo koga, naročito one koji svjedoče bolesti i pred kojima se ne može ništa sakriti – rekla je glumica i dodala da je htjela da njena predstava ipak bude neki „lijek“ svima.

Bolest ne smije biti tabu

Minja Peković kaže da vjeruje da kada je čovjek otvoren za ideje, onda mu kaplje to što treba, ali i da bolest ne smije da bude tabu.

Kad je čovjek iskren i otvoren onda ljudi ne znaju šta da kažu tom nekom ko ćelav dođe da popije kafu. Boje se da daju preveliku nadu ili da obeshrabre, pa se prave da ne vide slona i ćelavu osobu ispred sebe. Jedna od mojih nada je da će rezultat ove predstave biti da se to stanje prihvati i o bolesti govori otvoreno kako bi oni koji se liječe imali podršku – rekla je ona.

Nagrada za najbolju glumicu

Monodrama „Bravo za klovna“ koju je Minja Peković izvela u sklopu 15. Međunarodnog festivala glumca „Zaplet“ u Banjaluci rezultirala je osvojenom nagradom za najbolju glumicu.

 

Podijeli