Svečana akademija u okviru 58. „Kočićevog zbora“, na kojoj je dodijeljena i „Kočićeva nagrada“, održana je u Banskom dvoru.
Na svečanoj akademiji, gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković kao domaćin, pozdravio je sve prisutne i održao govor, podsjećajući još jednom zašto je važno da svaki dan ljubimo istinu, slobodu i otadžbinu.
-58 godina spominjati ime Petra Kočića i prisjećati se njegovog djela i lika ne znači samo da govorimo kada je rođen, kuda je išao i šta je radio. Možda je važnije, časnije i poštenije prisjetiti se koje je to poruke on nama slao i šta je to ono što od Kočića danas možda i mi možemo da primjenimo i naučimo. Koliko je Kočić bio velik govori i to da je danas možda moderniji, aktuelniji nego što je bio tada, u to vrijeme kada je hodio i bio. Njegove su vrijednosti vanvremenske i univerzalne, a danas i više nego prije možemo da učimo od njega. Možda ona najsnažnija njegova misao koja nas danas opominje jeste da budemo časni, pošteni, vrijedni i marljivi članovi naše otadžbine – rekao je Stanivuković u svom govoru.
Dodatno je naglasio da biti Srbin, biti pravoslavac, Banjalučanin, član svog naroda, društva, Banje Luke i Republike Srpske ne znači samo da egzistiramo, ne znači da postojimo da bi bili, nego da radimo da bi opstali, da djelujemo, da se suprotstavimo.
-To nas je Kočić učio. Poslao nam je jednu univerzalnu poruku – da je hiljadu načina da se borite. On se borio kroz skupštine, svoje govore, svoj rad. Kada su mu to zabranili, govorio je na druge načine. Kada su mu zabranili da govori, kada ga više nisu objavljivali, počeo je da piše na svojim hartijama, koje su došle i do nas. Nikad nije prestao da radi na način na koji je mogao da radi – kroz govor, djelo, pisanje. Na sve načine. E, to je sloboda – poručio je Stanivuković.
Istakao je da, kada je sve to Kočić uradio, kada je iskoristio sve načine, onda je poslao najuniverzalniju poruku, a to je da ljubimo istinu, slobodu i otadžbinu.
-Na sve moguće načine možemo da se borimo – dok dišemo i postojimo. Treba da pružimo svoj maksimum, da se ne štedimo. Šta je važno reći? Kočić nije pisao iz neke svoje bujne mašte, on je pisao iz muke i bola, patnje koju je prošao sa svojim narodom. Najviše je razumio svog seljaka. Nije mu trebala mašta – zaključio je Stanivuković.
