Zanati u BiH su pali na leđa starih zanatlija, nerijetko i onih u penziji, dok se mladi ako se i odluče za neki od njih većinom otisnu u strane zemlje.
Remenara, vunovlačara, stolara je sve manje. Trenutno je najveća potražnja za keramičarima, a kovača je najteže naći. Poznati mrkonjićki kovač Đuro Milanović kaže da mu se i otac bavio ovim poslom, a on je nakon njegove smrti, 1994. godine nastavio tradiciju.
Ostavio je dnevnik u školi i uzeo čekić u ruke. Pravi sve za poljoprivredu i šumarstvo, jer selo ne može bez kovača, piše Glas Srpske.
– Pravim kose, sjekire, kramp, motike i lopate. Sve popularniji su i ugostiteljski programi, ražanj, roštilj, sačevi – rekao je Milanović. Prema njegovim riječima, mladi se rijetko odlučuju za zanat.
-Mladi nauče raditi i odoše. Već sam takvih 35 obučio. Budu po godinu i odoše nakon toga, najčešće u Njemačku – dodaje Milanović.
Iako su posebno cijenjeni u evropskim zemljama zanatlije i kod nas mogu lijepo živjeti.
-Vjerujem da sada najbolje keramičari prolaze, čak mislim i bolje od doktora. Po kvadratu naplaćuju 22, 23 marke, a danas urade bez problema 15 kvadrata – kazao je Milanović.
Da bi neko bio dobar zanatlija mora usvajati znanje, ali i imati malo dara i veliku želju.
-Ako ima volju mlad čovjek može naučiti brzo, ali kovački zanat je najteži, zato što moraš imati dar, kao i umjetnici. Od 56 mrkonjićkih vatri koje su kovale ostale su samo dvije aktivne – rekao je Milanović.
Slično je i kada su stolari u pitanju. Da su ove zanatlije tražene potvrdio je i Zoran Grbić koji je zahvaljujući svom znanju radio na više kontinenata.
-U penziji sam, ali i sada me stalno neko kontaktira da radim, prihvatim nešto minimalno, dosta sam radio, pojasnio je.
– Nema mladih stolara, a oni što nauče brzo odu u strane zemlje. Ovdje je važna tačnost, ali se sve stiče radom i željom da naučite. Na kraju, od ovoga se može lijepo živjeti, tako je bilo uvijek, ali mora se raditi – rekao je Grbić.
