Zapisao je ovo u svojoj knjizi “Rat i reket” 1936. godine bivši oficir američke mornarice general Smedlej Batler kritikujući nakon odlaska u penziju sopstvenu državu zbog ratova koje je do tada bezobzirno vodila.
Nažalost, njegovo upozorenje, baš kao ni Batlerovo, niko tada nije ozbiljno shvatio te se Amerika posljednjih 80 godina nalazi u stanju “konstantnog rata”, a vojno-industrijski kompleks u poziciji glavnog kreatora i inicijatora sukoba širom svijeta iz kojih izlazi bogatiji za stotine milijardi dolara.
Na ovo je nedavno ukazala i bivša američka kongresmenka Tulsi Gabard koja je analizirajući dešavanja u Ukrajini, nakon što je napustila “demokrate”, istakla da svaki sukob ili rat u svijetu donosi unosan profit američkim korporacijama.
– Ogromne odbrambene korporacije prave sve ove sisteme oružja, od najmanjih do najmoćnijih nuklearnih bombi. Kada idemo u rat, oni zarađuju ogroman novac. Ali čak i kada nismo u ratu, političari kažu da nam nešto prijeti i oni opet zarađuju zbog vrlo bliskih odnosa koje lobisti i vojni sektor imaju s političarima – rekla je Gabardova.
Kreiranje kriza
Prema riječima general-majora u penziji i bivšeg načelnika Uprave za strategijsko planiranje Vojske Srbije Božidara Force, sve što se dešava u vezi sa Ukrajinom nedvosmisleno ukazuje da je američki vojno-industrijski kompleks ponovo debelo uključen u kreiranje spoljne politike Vašingtona i Bijele kuće. Kako je istakao, zbog straha koji je posijan te činjenice da su pojedine zemlje ispraznile svoja vojna skladišta šaljući pomoć Kijevu, na red su došle i evropske zemlje koje odvajaju sve više novca za popunu i modernizaciju svojih kapaciteta.
– Sve što je Ukrajina dobila od Amerike u vidu vojne pomoći, Ukrajina će debelo platiti. Za Ameriku mir nije unosan biznis, što je svojevremeno rekao i jedan američki guverner iz Čikaga. To je i jedna vrsta geopolitičke igre. Oni koji na nju ne pristaju, budu uništeni. Traženje novih ratnih poprišta je konstantan proces kako bi se održala američka ekonomija zasnovana na ratu – istakao je za “Glas Srpske” Forca.
S Forcom je saglasan i direktor Centra za društvenu stabilnost Ognjen Karanović navodeći da je rat u Ukrajini, baš kao i slučaju Avganistana, pokazao da su upozorenja Ajzenhauera bila opravdana te da jedini pobjednik u ovom ratu može biti samo vojno-industrijski kompleks, odnosno proizvođači oružja.
– Ne treba zaboraviti da je snaga Amerike bazirana na jakom dolaru, ali i moćnom vojno-industrijskom kompleksu, te onda nije ni čudno što u periodima kada se ova zemlja nađe u krizi ili ona kuca na vrata, negdje u svijetu naprasno izbije neki sukob ili rat. Rat je za njih samo jedna od alatki za oporavak ekonomije – kaže Karanović.
Jastrebovi i lobisti
Ekspanzija američkog vojnog establišmenta od 1940-ih bila je sredstvo za postizanje cilja u procesu stabilizacije svjetske ekonomije i služenja interesima nacionalne bezbjednosti, ali je s vremenom postala sama sebi cilj, služeći isključivo interesima jedne male, ali moćne elitne grupe.
Sistem koji je tada uspostavljen počeo je određivati spoljnu američku politiku nakon Drugog svjetskog rata. Šema je bila jednostavna. Kada prilike za vođenje rata nije bilo, oni su je vještački proizvodili preko raznih “jastrebova”, CIA, putem korporativnih medija ili preko NATO-a kao najboljeg marketing menadžera i stručnjaka za prodaju američkog naoružanja širom svijeta.
Sistem je vremenom usavršavan te je u tu svrhu angažovano i više od 700 lobista, čiji je rad u posljednje dvije decenije koštao ove elite više od 2,5 milijardi dolara. Ono što odmah upada u oči jeste da je većina ovih lobista prošla kroz “pokretna vrata” – sa visokih pozicija u Pentagonu, Kongresu, Stejt departmentu i Bijeloj kući. Oni su koristeći sve svoje prethodne veze s bivšim kolegama osiguravali interese kompanija iz vojno-bezbjednosnog sektora.
A da je rat više nego unosan biznis, ako ne i najunosniji, pokazao je i primjer Avganistana. Povlačenje američke vojske iz ove zemlje je doživljeno kao neuspjeh. Ali ovaj 20-godišnji rat bio je više nego profitabilan za američki vojno-industrijski kompleks sastavljen od privatnih trgovaca oružjem, lobista i službenika Pentagona, jer je tokom ovog perioda ovo šaroliko društvo ostvarilo zaradu koja se mjeri stotinama milijardi američkih dolara.
Rat kao biznis
Američki nezavisni istraživački centar Institut za reformu bezbjednosne politike svojevremeno je objavio listu najvećih profitera ovog rata u Avganistanu, a na njemu su se našle poznate američke kompanije koje se bave proizvodnjom oružja, kao što su “Lokid Martin”, “Rejteon”, “Dženeral dinamiks”, “Boing” i “Nortrop Gruman”, koje su i danas najveći snabdjevači Ukrajine, Evrope, Tajvana, Japana, Južne Koreje i Australije vojnom opremom. Jednostavno, gdje god se kuva ili miriše na sukob, tu su i oni.
Čak i prije nego što su izbila neprijateljstva u Ukrajini, izvršni direktori velikih kompanija za proizvodnju oružja govorili su o tome kako bi tenzije u Evropi mogle ojačati njihov profit. U razgovoru sa investitorima svoje kompanije u januaru 2022. godine izvršni direktor kompanije “Rejteon” Greg Hejs istakao je da bi sukobi u istočnoj Evropi i drugim globalnim žarištima bili dobri za poslovanje.
– Tenzije u istočnoj Evropi i u Južnom kineskom moru, sve te stvari vrše pritisak na neke od izdataka za odbranu, tako da očekujem da ćemo vidjeti neke koristi od toga – rekao je on.
Nakon što je počeo rat u Ukrajini, Hejs je branio način na koji će njegova kompanija profitirati od tog sukoba riječima: “Tu smo da branimo demokratiju, a činjenica je da ćemo na kraju imati i neku korist od toga”.
Od kada je Rusija započela svoju specijalnu vojnu operaciju, SAD su Ukrajini pružile više od 17 milijardi dolara vojne pomoći. Ova zemlja, zajedno sa Evropom, postala je veliki rudnik zlata kako za Pentagon, tako i pomenute elite i kompanije.
Sve to je dovelo i do rasta cijena akcija najvećih američkih vojnih kompanija, čija je vrijednost skočila za više oko 30 odsto od početka specijalne vojne operacije u Ukrajini, a u koju američka vojska nije ni službeno uključena.
“Demokratija”
A kako to sve funkcioniše u praksi? Kao prvo, neophodno je napraviti “neprijatelja”. Kasnije sve lako ide. Izdvaja se novac koji se daje na kredit zemlji “saveznici” kojoj se navodno želi pomoći, ali on čak ni ne izlazi iz Amerike, već odmah ide u ruke nekolicine moćnih korporacija iz vojno-industrijskog kompleksa. Krajnji cilj je produžiti napetosti i sukobe što je duže moguće, baš kao u slučaju Ukrajine i Rusije ili Kine i Tajvana. Pri tome se vrlo često, bar u posljednje vrijeme, zemlje plaše i nuklearne prijetnje i igra se na kartu biološkog osjećaja bezbjednosti.
I pristupanje bivših komunističkih centralnoevropskih zemalja NATO savezu, poput Mađarske, Poljske i Češke, pokazalo se vrlo unosnim za američke proizvođače naprednih sistema naoružanja te stoga treba očekivati da bude lijepog ćara i od prijema Finske i Švedske u ovaj vojni savez.
Inače, čak dvije trećine trenutnih sukoba u svijetu uključuju jednu ili više strana koje su naoružane od strane SAD. U nekim slučajevima prodaja američkog oružja borcima u ovim ratovima je skromna, dok u drugim igra glavnu ulogu u podsticanju i održavanju sukoba. Od ratnih nacija koje su snabdjele SAD, 15 je dobilo američko oružje u vrijednosti od 50 miliona dolara ili više između 2017. i 2021. godine, što je u suprotnosti s dugogodišnjim argumentom da američko oružje rutinski promoviše stabilnost i odvraća sukobe.
A kako to, manje-više, funkcioniše u praksi, najbolje je objašnjeno u filmu “Gospodari rata” u kom je glavnu ulogu ponio Nikolas Kejdž, a koji je snimljen po istinitom događaju.
Masovno ludilo
Američki proizvođači oružja, međutim, ne zarađuju samo od hiljada prodatih projektila, dronova i drugog oružja koje se prodaje ili kao vojna “pomoć” šalje širom svijeta već i od masovnog ponovnog naoružavanja NATO saveznika u kom su se svi “zavjetovali” da će proširiti svoju vojnu potrošnju na rekordne nivoe, pogotovo u svjetlu “novih bezbjednosnih prijetnji”, koje se kreiraju u Pentagonu.
Njemačka je tako odlučila da sklopi ugovor vrijedan nevjerovatne 8,4 milijarde dolara s “Lokid Martinom” za kupovinu aviona F-35. Tim koracima mogla bi poći i Češka, dok će Poljska zbog rata u Ukrajini najvjerovatnije nabaviti šest milijardi vrijedne tenkove kompanije “Dženeral dinamiks”.
Bajdenova administracija pojačala je prodaju oružja i u istočnoj Aziji kao dio politike odvraćanja od potencijalne kineske vojne agresije u regiji, uključujući moguću vojnu akciju protiv Tajvana. U proteklih pet godina ova zemlja je od Amerike snabdjevena skoro 20 milijardi dolara vrijednim naoružanjem. To uključuje avione F-16, protivbrodske rakete “harpun”, napredna torpeda, sisteme za nadzor te razne protivvazdušne i protivtenkovske rakete. Neki članovi Kongresa se zalažu da Tajvanu budu ponuđeni čak i sistemi za udare dugog dometa koji mogu dosegnuti duboko u kinesku teritoriju.
Osim toga, i Južna Koreja i Japan će biti ključni za američku strategiju balansiranja uzdizanja Kine, odnosno za zaradu. Imajući to na umu, vjerovatno će biti nastavljena prodaja raketnih odbrambenih sistema, udarnih projektila i borbenih aviona.
Za američke proizvođače oružja, međutim, najveća korist od rata u Ukrajini neće biti trenutna prodaja oružja, koliko god bila velika, već povećanje vojnog budžeta koji bi, prema nekim procjenama, za 2023. godinu mogao iznositi nevjerovatnih 813 milijardi dolara. On se pravda eventualnim proširenjem rata van granica Ukrajine, ali i potencijalnom kineskom prijetnjom. Pentagonova lista želja za oružjem za fiskalnu 2023. je u stvari katalog kako će veliki igrači unovčiti “strah”. Na primjer, predloženi budžet za novu podmornicu s balističkim projektilima klase “kolumbija” trebalo bi da iznosi 6,2 milijarde dolara, a za proizvodnju nove interkontinentalne balističke rakete (ICBM) 3,6 milijardi. I za svemirske sisteme za rano upozorenje na rakete biće izdvojena značajna suma novca, ukupno 4,7 milijardi dolara.
Plaćanje dugova
Prema Versajskom mirovnom ugovoru gotovo sve zemlje osim SAD dobile su “nešto” – ogromne teritorije otete od Njemačke. Ispada da SAD nisu ništa profitirale? Ali istina je sasvim drugačija. Njemačkoj je tada “odrezana” ogromna ratna odšteta koju mora isplatiti, što je jedino mogla učiniti uzimanjem velikog zajma od SAD, a koji je vraćen tek 4. oktobra 2010. godine. Slična situacija danas se dešava i sa Ukrajinom, kojoj će vjerovatno trebati 50 i više godina da otplati sve svoje dugove.
