Tim japanskih naučnika sa Univerziteta Kjoto radi na stvaranju robota koji zna u kojoj prilici i kako treba da se nasmije.
Naučnici opisuju svoj inovativni pristup izgradnji smisla za humor androida Erice u studiji objavljenoj u naučnom časopisu “Frontiers in Robotics and AI”.
Izazov kojim se bave jeste da se stvore ljudske nijanse humora za AI sistem, kako bi se poboljšali prirodni razgovori između robota i ljudi.
“Smatramo da je jedna od važnih funkcija AI-ja za razgovor empatija. Razgovor je, naravno, multimodalan, a ne samo davanje ispravnih odgovora. Stoga smo odlučili da je jedan način na koji robot može da saosjeća s korisnicima dijeljenje njihovog smijeha, što ne možete učiniti s tekstualnim chatbotom”, objasnio je glavni autor dr Kodži Inoue, docent na Univerzitetu Kjoto na Odsjeku za obavještajne nauke i tehnologiju u sklopu Fakulteta za informatiku.
U japanskom modelu zajedničkog smijeha čovjek se prvo smije, a sistem vještačke inteligencije odgovara smijehom kao empatijskom reakcijom. Taj pristup je zahtijevao dizajniranje tri podsistema, jedan za otkrivanje smijeha, drugi za odlučivanje da li je potrebno smijati se i treći za biranje vrste prikladnog smijeha.
Naučnici su prikupili podatke o obuci iz više od 80 dijaloga iz brzih spajanja, društvenog scenarija u kojem se velike grupe ljudi miješaju ili međusobno komuniciraju jedan na jedan u kratkom vremenskom periodu.
U ovom slučaju, maraton spajanja partnera uključivao je studente sa Univerziteta Kjoto i androida Ericu, kojom je teleoperisalo nekoliko amaterskih glumica.
“Naš najveći izazov u ovom radu bio je da identifikujemo stvarne slučajeve zajedničkog smijeha, što nije lako, jer kao što znate, većina smijeha zapravo se uopšte ne dijeli. Morali smo pažljivo da kategorizujemo koji smijeh tačno možemo da koristimo za našu analizu, a ne samo da pretpostavimo da se na bilo koji smijeh može odgovoriti”, pojasnio je Inoue.
Vrsta smijeha je, takođe, važna, jer u nekim slučajevima pristojno osmjehivanje može biti prikladnije od glasnog grohotnog smijeha. Eksperiment je bio ograničen na društveni smijeh, naspram veselog smijeha.
Tim je na kraju testirao Ericin novi smisao za humor kreiranjem četiri kratka dijaloga između osobe i Erice u trajanju od dva do tri minuta, s njenim novim sistemom zajedničkog smijeha.
U prvom scenariju samo je koristila društveni smijeh, praćen samo veselim smijehom u drugoj i trećoj razmjeni, s kombinacijom obje vrste smijeha u posljednjem dijalogu.
Japanski tim je, takođe, izradio dva druga sistema sličnih dijaloga kao osnovne modele. U prvom se Erica nikad ne smije, a u drugom Erica se društveno nasmije svaki put kada otkrije ljudski smijeh, bez korištenja druga dva podsistema za filtriranje konteksta i odgovora.
Ericin smisao za humor testiran je na više od 130 ljudi, kako bi naučnici slušali svaki scenario unutar tri različita uslova, sistem zajedničkog smijeha, bez smijeha i sav smijeh, pa su procijenili interakcije na nivou empatije, prirodnosti, sličnosti s ljudima i razumijevanja.
“Najznačajniji rezultat ovog rada je da smo pokazali da možemo kombinujemo sva tri ova zadatka u robotu. Vjerujemo da je ova vrsta kombinovanog sistema neophodna za ispravno ponašanje pri smijanju, a ne samo za otkrivanje smijeha i reagovanje na njega”, istakao je Inoue.
