Iz BiH je prošle godine samo u Sloveniju i Njemačku otišlo najmanje 20.000 radnika. U Sloveniji se žale da se njihovo tržište rada ubrzano prazni, jer Slovenci za poslom odlaze u razvijenije države EU. Istovremeno, u BiH je 2021. zaposleno više od 2.700 stranih radnika, uglavnom iz Srbije i Turske.
Kako ta velika seoba radnika utiče na njihov položaj? Da li radnici, bježeći od malih plata i loših uslova rada u svojoj domovini, u tuđini zaista nađu bolji život i više socijalne pravde?
Ili im inostranstvo nudi samo poslove, i to isključivo one, koje „domaći“ radnici neće?
Jedno je sigurno: globalizacija tržišta radne snage stigla je i na evropsku periferiju i donijela mnogo izazova. Radnici danas imaju više izbora, ali su i izloženi žešćoj konkurenciji.
Egzodus
Posebno je pitanje kako su se u svemu tome snašli sindikati i da li radnici, koji za poslom otišli u inostranstvo, imaju na umu onu čuvenu Marksovu “proleteri svih zemalja ujedinite se”.
Ili radnička solidarnost, pod pritiskom liberalnog kapitalizma, definitivno gubi bitku?
Goran Stanković, generalni sekretar Saveza sindikata Republike Srpske, kaže da je, kao i drugi sindikalni lideri, odavno upozoravao da će BiH zadesiti pravi egzodus radne snage.
– Sada, kad se taj egzodus desio, mi pokušavamo da se snađemo, da kroz umrežavanje sa sindikatima u drugim državama pomognemo u zaštiti naših radnika u inostranstvu, a da istovremeno zaštitimo strane radnike u RS, koji nam se obrate za pomoć – kaže Stanković za Srpskainfo.
Navodi da je Savez sindikata RS član regionalne sindikalne mreže „Solidarnost“, koja okuplja devet reprezentativnih sindikalnih centrala iz zemalja bivše Jugoslavije, što je naročito bitno za naše radnike u Sloveniji.
Siva zona
Dodaje da zahvaljujući „Solidarnosti“ radnici iz RS mogu da se obrate za pomoć slovenačkim sindikatima, ali priznaje da naši radnici, koji rade u EU, rijetko pristupaju sindikatu.
– Obično oni radnici koji su ovdje bili u sindikatu budu članovi sindikata i u inostranstvu, ali generalno gledano sindikalizacija naših radnika čak i u Sloveniji, a pogotovo u drugim EU zemljama, nije na zavidnom nivou – objašnjava Stanković.
Jedan od razloga je, navodi on, to što radnici iz BiH, nerijetko, u inostranstvu rade u takozvanoj „sivoj zoni“ ili na privremenim poslovima, što ih dovodi u loš položaj.
Uz to, priznaje Stanković, naši radnici često ne znaju koja prava imaju čak ni u svojoj zemlji, a kamoli u inostranstvu, gdje ne poznaju dovoljno ni jezik, a pogotovo radno zakonodavstvo.
Na pitanje da li su radnici iz BiH naročito poželjni u zemljama EU, između ostalog i zato što su u domovini već navikli na nepravdu i što su istrenirani da ćute i trpe, Stanković kaže da ima i toga.
– Prije svega, gdje god na naši ljudi odu, ispostavi se da su vrijedni i dobri radnici, a ne ljenčine i neradnici, kako to tvrde neki naši poslodavci. Istina je i da su skromni i poslušni: dovoljno im je da redovno primaju platu i da imaju pristojan tretman i neće tražiti ništa više od toga – kaže Stanković.
Prekovremeni rad
Kao primjer za to navodi da naši radnici u Evropi bez pogovora pristaju na prekovremeni rad.
– Kako ne bi pristali kad im je to prilika da dodatno zarade! I kod kuće su često bivali primorani da rade prekovremeno, ali za to nisu dobijali odgovarajuću naknadu – navodi Goran Stanković.
Da je tako svjedoči i Dejan, CNC operater iz okoline Banjaluke, koji u Sloveniji radi već tri godine.
– Plata mi je solidna, a svaki prekovremeni sat mi je plaćen za 30 odsto više od redovne satnice. Slovenci izbjegavaju prekovremeni rad, pa je to za nas prilika da zaradimo više – ispričao je Dejan.
I on, kao i mnogi drugi radnici iz BiH, sanja da iz Slovenije ode dalje, u zapadnu Evropu. Jedna od najpoželjnijih zemalja za naše radnike je Njemačka.
U tu zemlju u potrazi za boljim životom već decenijama odlaze radnici sa eks YU prostora. Tako se u Njemačkoj sedamdesetih godina prošlog vijeka obreo i Josip Juratović iz Koprivnice u Hrvatskoj.
U to vrijeme on je bio dječak i učio je automehaničarski zanat u Bavarskoj. Danas je poslanik socijaldemokrata u njemačkom Bundestagu. A karijeru je počeo kao fabrički radnik i sindikalac.
Tradicija
I danas je Njemačka puna mladih radnika sa Balkana, ali je teško očekivati da bi neki od njih mogao krenuti Juratovićevim stopama.
Iako Njemačka i danas ima jaku sindikalnu scenu, rijetki su radnici iz BiH, Srbije ili Crne Gore, koji su članovi sindikata.
– To zavisi i od toga gdje su zaposleni. U Njemačkoj su jaki industrijski sindikati, dok u malim preduzećima i uslužnim djelatnostima, gdje uglavnom rade naši ljudi, stepen sindikalizacije znatno niži – objašnjava Juratović za Srpskainfo.
Dodaje da, uz to, radnici sa prostora bivše Jugoslavije često ne shvataju da samo kroz sindikalno organizovanje i solidarnost mogu postići bolji uslove rada.
– Oni imaju loše iskustvo iz zemalja iz kojih dolaze, gdje su privredni problemi veliki, a sindikati slabi, što je veliki problem – kaže Juratović.
Danas, dodaje sagovornik Srpskainfo, u Njemačkoj nema nijednog istaknutog sindikalnog lidera sa Balkana, a i poslanici u Bundestagu, koji potiču sa eks YU prostora, ne dolaze iz fabrika i radionica, nego iz akademskog miljea.
Kao i drugi njemački poslanici, ni oni nisu radnici, niti zanatlije, nego pravnici, sociolozi, ekonomisti, politikolozi.
– Međutim, mnogi poslanici potiču iz radničkih porodica, pa i iz porodica radnika useljenika, što je naslijeđe socijaldemokrata iz doba Vilija Branta. Upravo Brantova vlada je sedamdesetih omogućila i deci iz siromašnih porodica da steknu akademsko obrazovanje – podsjeća Juratović.
Odlaze najsposobniji
Iz današnje perspektive, te sedamdesete, kada su Jugosloveni odlazili na „privremeni rad“ u Njemačku i Austriju, a gimnazije se “otvarale” za gastarbajtersku djecu, danas izgledaju idilično.
Ekonomisti upozoravaju da su se vremena promijenila i da u posljednjih 20 godina u inostranstvo odlaze najbolji i najsposobniji radnici, što može dovesti do društvenog i biološkog kolapsa na eks YU prostorima, a pogotovo u BiH.
– Nažalost, taj je proces nezaustavljiv, a bojim se i nepopravljiv. Rat u Ukrajini je dodatno zakomplikovao situaciju – kaže Goran Radivojac, profesor na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci.
Računica je, tvrdi Radivojac jasna: s jedne strane buja inflacija, a s druge strane, nakon što je na evropsko tržište rada stiglo stotine hiljada radnika iz Ukrajine, konkurencija je još žešća, što će neminovno dovesti do smanjenja plata.
– Sve će se to odraziti i na BiH, koja u dobroj mjeri živi od doznaka iz inostranstva. Te će doznake biti sve tanje – pesimističan je Radivojac.
Pošto ekonomija ima svoje zakonitosti, dodaje naš sagovornik, ne bi trebalo da nas iznenadi da će se u takvim uslovima industrijski pogoni evropskih kompanija preseliti u BiH, pa će BiH morati da uvozi radnu snagu, s kojom je već sada u deficitu.
– Izvor radne snage mogu biti i migranti sa istoka, koji se nisu domogli Evrope i kojima je sada svejedno da li će raditi u fabrici u Prnjavoru ili Hamburgu; važno im je jedino da se ne vrate u zemlje iz kojih su pobjegli – smatra Radivojac.
Gubitak članova
Sve na šta ekonomisti upozoravaju posljedica je beskrupulozne periferijske tranzicije, smatra Zoran Stojiljković, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu i jedan od vodećih eksperata u regionu za oblast sindikalnog i radničkog organizovanja.
– U toj tranziciji sindikati nisu uspjeli da se snađu. Zbog privatizacije je izgubljeno mnogo radnih mjesta, time su i sindikati izgubili članstvo, a zbog propasti ljevice nisu uspijevali da nađu saveznike na političkoj sceni – kaže Stojiljković.
Politički klijentelizam i gubitak osjećaja za radničku solidarnost dodatno su, kaže, zakomplikovali situaciju.
– U hibridnim režimima, kakvi su režimi u zemljama bivše Jugoslavije, socijalna pitanja, koja su jedina bitna za građane, nikad se ne nalaze na vrhu političke agende – tvrdi Stojiljković.
Ipak, poručuje da je upravo jačnje sindikata i revitalizacija radničke solidarnosti, i to one istinske solidarnosti, koja ne poznaje etničke i državne granice, jedino rješenje.
– Sindikati jesu sukrivci za sve što nam se dešava u posljednjih 30 godina, ali nisu glavni krivci. Da nema sindikata, trebalo bi ih izmisliti, jer radnici nemaju drugog instrumenta s kojim bi se borili za svoja prava – poručuje Stojiljković.
Dodaje da su rat i nacionalizam istinska suprotnost vrijednostima socijalne pravde i prava na pristojan život, za koje se zalažu sindikati.
Stojiljković, međutim, ističe da savremeni sindikati ne treba da se drže samo tradicionalnih zadataka, kao što su kolektivno pregovaranje i borba za elementarna radnička prava.
– Sindikati moraju da nađu načina da utiču i na socijalnu politiku i na kreiranje ekonomskih strategija. Jer, ako ostanemo bez kontrole nad rudnim bogatstvima, izvorima pitke vode, poljoprivrednim zemljištem i drugim najbitnijim resursima, bićemo žrtve novog „a la kart“ neokolonijalizma – zaključuje Zoran Stojiljković.
