Dječak je prevezen u lokalni Dom zdravlja, a zatim upućen u Univerzitetski klinički centar (UKC) RS, odakle je u petak saopšteno da je stabilnog zdravstvenog stanja i van životne opasnosti.
– Pacijent je primljen u Kliniku za dječiju hirurgiju. Ubodne rane i posjekotine na prednjoj strani vrata hirurški su zbrinute. Pacijent ostaje na daljem bolničkom liječenju i praćenju – saopšteno je iz UKC-a.
Izvor „Glasa Srpske“ kaže da je ovom brutalnom napadu, koji se desio u mjestu Brdo u Mrkonjić Gradu, prethodila dječja svađa na školskom času.
– Dječak koji je izvršio napad tokom časa je žrtvu zadirkivao papirićem, nakon čega je žrtva izgubila kontrolu i plastičnom flašom ga udarila u nos, što je izazvalo krvarenje. Izgledalo je kao uobičajeno dječje zadirkivanje, ništa dramatično. Nakon nastave u jutarnjoj smjeni zajedno su otišli kući i činilo se da su izgladili nesuglasice – kaže izvor „Glasa“ i dodaje je da četrnaestogodišnjak za kojeg se sumnja da je pokušao izvršiti ubistvo pozvao drugara da se pomire pa ga teško povrijedio.
Četrnaestogodišnjak je pronađen i uhapšen, a djelo je okvalifikovano kao pokušaj ubistva. Iz mrkonjićke Policijske uprave navedeno je da, prema nalogu banjalučkog Okružnog javnog tužilaštva, rade na rasvjetljavanju krivičnog djela.
Načelnik Policijske uprave Mrkonjić Grad Milan Milekić rekao je da im je u četvrtak u 15.20 časova prijavljen događaj u kojem su učestvovala dva maloljetnika u mjestu Brdo, a policija je izlaskom na lice mjesta potvrdila navode prijave.
Direktor OŠ „Petar Kočić“ u Mrkonjić Gradu, koju pohađaju maloljetnici, Miroslav Cvijić kaže za „Glas“ da dječaci nisu bili problematični, te da su bili najbolji drugovi i zajedno sjedili u klupi.
– Obojica su deveti razred i iz istog odjeljenja. Iz dosijea učenika vidljivo je da ni jedan ni drugi do sada u školi nisu pravili probleme. Družili su se svakodnevno. Dječak kojeg sumnjiče za napad nije pokazivao znakove agresivnosti, nastavnici ga opisuju kao rezervisano dijete, kako se u narodu kaže „ravna crta“. Imao je dobro vladanje, ali iz razloga što je na času koristio mobilni telefon. Drugi dječak je imao primjerno vladanje, a obojica su imala dobar uspjeh u školi – priča Cvijić i dodaje da su svima u školi nejasni razlozi surovog napada.
Profesor na banjalučkom Fakultetu političkih nauka i predsjednik Centra modernih znanja Nebojša Macanović, koji već 25 godina radi sa djecom problematičnog ponašanja, ali i žrtvama vršnjačkog nasilja, kaže za „Glas“ da nasilje uvijek proizlazi iz nasilja.
– U mojoj knjizi „Ubistvo u školama“ opisao sam djecu koja su počinioci najtežih krivičnih djela, pa i ubistva. Oni su najčešće i sami žrtve vršnjačkog ili porodičnog nasilja. Agresivnost koju trpe reflektuju na druge ljude s ciljem osvete, revanšizma i slično. Povod napada može biti i socijalna isključenost, to je takođe vrsta vršnjačkog nasilja koje je u ekspanziji, gdje se vršnjaci izopštavaju iz društva zbog drugačijeg stava, načina odijevanja i slično – priča Macanović.
On smatra da je ovaj slučaj iz Mrkonjića Grada odraz disfunkcionalnosti društva u kojem su djeca sve hladnokrvnija, sa potpunim odsustvom empatije.
– Pogotovo sada, kada su nakon slučaja „Ribnikar“ došla do informacije da sa 14 godina nisu krivično odgovorna, zbog čega imamo masovnu pojavu devijantnih djela koja čine djeca od 14 godina i mlađa. U školama je jako loša empatija, nasilje se gura pod tepih, dok se, s druge strane, u medijima i na društvenim mrežama mnogo govori o nasilju, čime se nasilnicima daje svojevrstan publicitet. Djeca se s nasilnicima identifikuju. Sve je to rezultat poremećenog sistema – navodi Macanović.
Kaže da je na nedavno održanoj konferenciji pod nazivom „Prevencija vršnjačkog nasilja, primjer dobre prakse“, koju je organizovao Ombudsman za djecu RS, zatražio da problem nasilja bude definisan i proglašen nacionalnim problemom društva.
– Predlažem da se sazove vanredna sjednica Narodne skupštine RS i Vlade Srpske sa temom borbe protiv nasilja. Svi moramo jedinstveno djelovati u toj borbi, od predsjednika Republike, preko premijera, svih ministara, profesora, psihologa, roditelja pa sve do djece. Svi istovremeno moramo da se borimo protiv nasilja, a ne parcijalno jer to nema nikakvog efekta. Ovakvi slučajevi su dokaz da to što sada radimo ne daje rezultate. Mora se povesti jedinstvena borba protiv nasilja ako ne želimo da svake sedmice čitamo o novim slučajevima nasilja – kategoričan je Macanović dodajući da se moraju preduzeti konkretni potezi, a ne konferencije i uzaludna priča.
Banjalučki psihijatar Aleksandar Pejić kaže da je nemoguće da dijete od 14 godina izbode najboljeg druga više puta iz čista mira.
– Ljudima iz okoline tog dječaka koji je pokušao ubistvo promakle su određene stvari u njegovom ponašanju koje ukazuju na probleme. Kada u dječjem ponašanju imamo zaravnjenu crtu, to ukazuje da je nešto čučalo u njemu i eskaliralo u datom trenutku. U pozadini je zasigurno problem, možda neka trauma iz ranijeg djetinjstva, možda je i sam bio žrtva nečeg ružnog, ne želim da prejudiciram, govorim hipotetički. Praksa pokazuje da nasilje vrše oni nad kojima je ranije vršeno nasilje. Oni poznaju samo taj jezik – pojašnjava Pejić za „Glas“.
Plaši se, kaže, da slučajevi nasilnog ponašanja o kojima se mnogo govori u javnosti, poput dešavanja u beogradskoj školi, nekima ne posluže kao ideja.
– Agresivnosti je uvijek bilo, ali je danas vidljivija zbog društvenih mreža i interneta. Kritički se više odnosimo prema tome jer nam se svakodnevno takvi slučajevi serviraju. Dobijamo priliku da prosuđujemo bilo pozitivno ili negativno, i upravo zbog toga se djeci mora ograničiti pristup ekranima i cenzurisati sadržaj – kazuje Pejić i savjetuje roditeljima, ali i prosvjetnim radnicima da više obraćaju pažnju na ekstreme u dječjem ponašanju, kako na one koji su previše nemirni, tako i na one koji su suviše mirni jer oba slučaja zahtijevaju pojačanu opservaciju.
Poremećene vrijednosti
Nedavno istraživanje u Hrvatskoj pokazalo je da tamošnji tinejdžeri najviše cijene moć i novac, što, prema riječima Nebojše Macanovića, ukazuje na poremećene vrijednosti kod djece i mladih.
– To malo koga u društvu zabrinjava. Na univerzitetu, recimo, nemamo predmet koji se bavi vršnjačkim nasiljem, a puna su nam usta tog problema, to je apsurd. Mjere koje donosimo ne daju rezultate, nasilje postaje sve surovije, a djeca labilnija jer odrastaju pod staklenim zvonom. Brojni roditelji non-stop bdiju nad djecom, ne dozvoljavajući im da donose samostalne odluke, čak ni male i beznačajne. Usljed toga karakter djece postaje drugačiji, svi su sebični, gledaju samo sebe – dodao je Macanović.
