Tema ravnopravnosti polova možda jeste uvijek prisutna, ali iza svakog naslova, svake priče o uspjehu, krije se mnogo više – borba koja traje godinama i često se odvija u tišini.
Koračamo putem na kojem se napredak ne mjeri grandioznim skokovima, već sitnim koracima, skoro kao da se krećemo kroz rijetku, gustu maglu – korak naprijed, dva unazad.
Sjećamo se, godine 2017, svjetska kompanija Coca-Cola objavila je reklamu koja je zasjala poput tračka nade: arapski muškarac, sa sigurnošću, pruža ključeve automobila svojoj supruzi koja prvi put sjeda za volan.
U pozadini te reklame, odjekuje istorijska odluka Saudijske Arabije da ženama omogući vožnju – simbolični znak napretka.
Svijet je ovu vijest slavio, ali za mnoge je to bio samo mali pomak u jednom svijetu gdje žene često nemaju ni prava ni glasa. Da li je ova slika zaista bila korak prema stvarnoj jednakosti? Jesmo li se zaista pomakli naprijed?
Ako zavirimo u prošlost, još ranije, 1963. godine, jedna mlada žena, Valentina Tereškova, doslovno je otišla u zvijezde. Njena porodica saznala je za njeno putovanje u svemir kad i cijeli svijet – kada je već bila u orbiti.
Ona je postala simbol neustrašivosti i pionirski uzor za žene širom svijeta, ali njeno dostignuće ostalo je usamljeno u društvu koje i dalje nije prihvatalo žene kao istinske ravnopravne članove.
Upravo ova istorijska činjenica nas tjera da se preispitamo, da li je Coca-Cola slavila civilizacijski napredak ili krupni korak unazad, znate kao u pjesmi benda “Flamingosi”, “Jedan naprijed, nazad dva”.
Šta nas to istorija još uči?
U Americi, tek 1920. godine, žene su dobile pravo glasa, nakon skoro osam decenija borbe. Isto tako, 1979. godine, UN je donio Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW), ali ni danas sve zemlje nisu ratifikovale taj dokument.
Tako svaki napredak, svaki korak ka ravnopravnosti, oslikava težak put koji se suočava sa zidovima društvenih i kulturnih uvjerenja.
Kako to izgleda kod nas?
Ako se osvrnemo i zavirimo u naše dvorište, shvatićemo da su mnoge stvari napredovale. Srećom, daleko smo od mraka u kojem se nalaze žene s Bliskog istoka, ali koraci ka svjetlijoj budućnosti i dalje su mali.
To ne treba da nas obeshrabri, jer i sitni korak je korak ka napretku.
Činjenica je nepobitna da kod nas mnoge žene žive u svijetu ekonomskih ograničenja, neslavno predstavljane isključivo kao domaćice, bez prilike da grade vlastitu nezavisnost.
Ipak, u ovim malim koracima, krije se potencijal za promjenu – kao što ga možemo vidjeti u kampanji “#nemoram”, koju su pokrenule narodne poslanice Mirna Savić-Banjac i Tanja Vukomanović.
Ova kampanja pruža priliku ženama da ojačaju kroz borilačke vještine i da napreduju prema ekonomskoj nezavisnosti.
Inicijative poput ove nisu samo gestovi podrške – one su simboli nade i hrabrosti, prilike da se izgrade temelji za društvo u kojem su svi jednaki. Možda će ova kampanja ili neki kurs otvoriti vrata nekoj ženi da osjeti stvarnu slobodu i ekonomsku sigurnost, ali, iznad svega, to je prilika da probijemo ciklus “korak naprijed, nazad dva”.
Ako želimo istinski izaći iz tog začaranog kruga, svi mi moramo biti dio ove borbe. Vrijeme je da prepoznamo da prava promjena dolazi kada institucije, kompanije i pojedinci ustanu i podrže jednaku priliku za sve.
Tada, možda, nećemo samo koračati kroz maglu, već će osvijetljen put biti otvoren za sve koji sanjaju o boljoj i pravednijoj budućnosti.
Možda svako od nas smatra da kao pojedinci ne možemo učiniti ništa, ali ne treba zaboraviti da je stajanje po strani često jednako učestvovanju, jer kako je rekao Edmund Burke, “dovoljno je da dobri ljudi ne urade ništa da bi zlo napredovalo”.
Ne zaboravimo da je u Avganistanu nedavno ženama zabranjeno da razgovaraju jedna s drugom u javnosti…
