– Kreatori pomenutog zakona i dalje u srpskoj kulturnoj politici slijede serbokroatističku filološku platformu, odnosno zastupaju hrvatske nacionalne interese. Zašto bi se nadležno ministarstvo ili neka druga institucija Srbije u svojim zakonima bavila pitanjem hrvatske kulturne baštine – rekao je Pevulja.
Dodao je da oni kao da se izvinjavaju Hrvatima zato što je dubrovačka književnost integralni dio srpske književnosti.
– To je samo za neupućene iznenađujuće. Za dobronamjerne je zbunjujuće to što hrvatski evroposlanik tužaka Srbiju Evropskoj komisiji zato što se samoponižava i sama rasparčava svoju kulturnu baštinu. Jer, kad se odričete onoga što je vaše, oni čije to nije, po svim važećim filološkim kriterijumima, traže sve, pa još i da vas ponize. Nažalost, Srbi se čitav vijek, u svojoj jugoslovenskoj tragičnoj avanturi, ovako ponašaju. Neobjašnjivo je zašto to čine i danas – kazao je on.
Pevulja je istakao da je pitanje nacionalnog identiteta i oblikovanje kulturne politike jedan od najvažnijih segmenata svake nacionalno odgovorne politike te da srpska politika to, nažalost, decenijama nije.
– Bez dubrovačke srpska književnost nije cjelina, iz nje je istrgnut jedan od najvažnijih segmenata, baština koja je pisana na srpskom jeziku. Pošto mi kao narod kratko pamtimo, a za to su odgovorne najviše nacionalne institucije, zaboravljena je i među istoričarima književnosti, a kamoli među onima koji to nisu, knjiga “Dubrovačka književnost” dum Ivana Stojanovića. Nažalost, ta knjiga još uvijek nije preštampana i to je glavni problem srpske kulturne svijesti, jer ona u nekim svojim gestovima pokazuje autofagična obilježja – objasnio je Pevulja.
Naglasio je da odgovornost za ovakav odnos prema nacionalnoj kulturnoj baštini snose i potpuno anacionalni srpski privrednici.
– Prečesto nam se serviraju priče o socijalno odgovornim kompanijama, koje mrvice od svojih profita odvajaju za kupovinu sadnica ili gradnju dječijih igrališta. Sve su to zadaci lokalnih zajednica, a socijalno odgovorne kompanije mogle bi biti i malo nacionalno odgovorne, pa pomoći da se kulturom sjećanja i odgovornijim odnosom prema tradiciji suprotstavimo zaboravu, koji prijeti da nas proguta – naveo je on.
Objasnio je da će se srpski narod ovako pravdati drugima dokle god se budemo odricali onoga što je naše.
– Mi smo jedini evropski narod koji ravnodušno gleda na krađu sopstvenog jezika, na otuđenje vlastite tradicije i mi smo valjda jedini koji se i sami odričemo onoga što je od identitetske važnosti za svaki narod. Odričemo se viševjekovne bosanske i hercegovačke tradicije u BiH, pa na čemu onda da zasnujemo svoj identitet danas u Republici Srpskoj. Odričemo se latiničnog pisma na kojem je nastala trećina srpskog pisanog nasljeđa – istakao je Pevulja.
Naglasio je da ne smijemo zaboraviti riječi Milana Rešetara, Srbina katolika iz Dubrovnika, koji je u akademijskoj besjedi u SANU naglasio da su najstariji dubrovački govori, dakle počeci srpske pisane književnosti na narodnom jeziku, štokavski, odnosno srpski.
– Nevolja je što sva ta odricanja predstavljamo kao gestove od najvišeg nacionalnog interesa. Zar nam za sve ovo ne mogu biti poučni primjeri odnosa Grčke i Bugarske prema nazivu Makedonija. Zašto su se ovi narodi i njihove države neodstupno borili za ono što je istorijski njihovo, e zato što posjeduju svijest o tome da se ne krčmi ono što određuje identitet, u suprotnom, sve je dozvoljeno – dodao je Pevulja.
Istakao je da ne možemo da utičemo na to kako će susjedni narodi da imenuju ono što su preuzeli iz srpske kulture i ugradili u svoje identitete, ali možemo i moramo da to trajno smatramo svojim, a ne da ga se odričemo zato što ga je neko drugi prisvojio, pa da se još izvinjavamo zbog toga. Dodao je da se trebamo postarati da vratimo ono što nam je nepravedno oduzeto, ali i za ono što smo sami darovali drugima.
Značaj
Pevulja je kazao da je krajem 19. vijeka Dubrovnik bio jedno od najvažnijih središta srpske kulture u kojem se njegovala srpska nacionalna svijest.
– U Dubrovniku se tada osnivaju Matica srpska, srpska pjevačka društva, te pokreću časopisi. Najvažniji srpski književni istoričari Stojan Novaković, Pavle Popović, Tihomir Ostojić i Jovan Deretić smatrali su da je dubrovačka književnost integralni dio srpske. Srbistička svijest pulsirala je u srpskoj kulturi i za vrijeme trajanja prve jugoslovenske države. Međutim, tu svijest pokušala je preoblikovati čuvena edicija “Srpska književnost u sto knjiga”, iz koje je izostavljena dubrovačka književnost. Taj gest bio je protivan srpskoj filološkoj tradiciji. Nažalost, u redakciji ove uticajne edicije bili su autoriteti poput Ive Andrića i Borislava Mihajlovića Mihiza – rekao je on.
