Malo po malo, a počeli su kada je Srbija imala plus 15, kada je bila u prilici da ode na veću razliku, da kaže protivniku da ovoga puta ipak neće moći da se nazove boljim, sudije su počele da griješe, čini se uglavnom na štetu jednih.
Možda bi razlika tada nastavila da raste, možda se sve opet odvijalo isto, to ne znamo, ali se čini da je sudijski faktor tada počeo da utiče da stvar krene da se lomi ovako kako se na kraju slomila.
Malo je trebalo Amerikancima da bilo šta što je zaličilo na pomoć pretvore u nešto veliko i važno, zato i jesu najbolji, pa su došli do situacije da pred sam kraj oni budu ti čija se prednost juri. Tu im je već asistent bio minimalno potreban, jer oni su stručnjaci za to da u nekoliko desetina sekundi ponište sve što je neko gradio trideset i kusur minuta. Za to jedini imaju kvalitet, to nije sporno.
Od početka košarkaškog turnira se sa one strane bare čuju poruke o tome koliko su FIBA sudije bolje, tome kako je zato ovdje košarka ljepša i gledljivija od one u NBA, a onda su se arbitri baš obrukali u najboljem meču na ovom takmičenju.
A obrukali su se zbog ekipe koja to najmanje zahtjeva, koja može koga hoće, kako hoće i kad hoće da pobijedi.
Da prođemo kroz 40 minuta ovog meča nesvirane korake bismo videli iks puta, toliko da ne može da se oprosti, da ne može da se zažmuri i progleda kroz prste.
Hoćemo o onim Embidovim, Lebronovim? Bilo ih je.
Kada se selektor Srbije Svetislav Pešić zbog Embidovih koraka pobunio, klupi Srbije je dosuđena tehnička greška. Nije smjelo da bude, ali bilo je tako.
Ali to, u konačnom zbiru, i nije najveća sramota. Momenti u kojima srpski košarkaši na sve načine pokušavaju da zaustave napad Amerikanaca faulom, a sudije to ne dozvoljavaju, ne mogu da se objasne. To se ne viđa, stvarno, ni u seoskim ligama. Neko nekoga hoće da pošalje na liniju za slobodna bacanja, a neko drugi odlučuje da to ne može, iako nema mjesta za polemiku koja je odluka ispravna.
I to se nije desilo jednom, ali ako treba uz svaku kritiku navesti i primjer neka to bude posljednji napad Amerikanaca.
Prije toga su opet sudije umiješale prste, pa je u trenucima kada se meč lomio rečeno da je lopta u sumnjivoj situaciji tokom organizacije našeg tima išla preko pola, pa je onda dodijeljena rivalima Srbije.
Bogdanović je tražio da se situacija gleda, ali nije se gledala. Tu sudijska odluka nije bila podložna provjeri, bila je aksiom.
Zato, čini nam se, s pravom poslije meča možemo da uperimo prstom u našeg komšiju iz Tuzle Ademira Zurapovića i njegove kolege Hulija Anaju iz Paname i Martinsa Kozloskisa iz Letonije i da im kažemo da su na ovom ispitu pali.
S pravom možemo da im zalijepimo etiketu neznalica, onih koji kvare košarku, koji su na ovaj meč bacili ljagu.
Prepotentnim Amerikancima ovakva pomoć nije bila neophodna, ali im je dobro došla, makar toliko da igrače Srbije dodatno poljulja, kao što bi poljuljalo bilo koga ko bi se u takvoj situaciji našao u njihovim cipelama.
I zato poslije ovog meča ne ostaje gorak ukus zbog poraza, košarkaši Srbije su dali i više nego što su mogli, ostaje zato što je i na najvećem sportskom događaju na svijetu još jednom dobijena potvrda da nema nade, ne za utopiju, nego za pravdu, za jednakost, čak ni u sportu, gdje bi akteri jedan na jedan trebalo da mogu da odluče o tome ko je bolji i da poslije niko nikome nema za šta da zamjeri i da upire prstom. Još jednom smo vidjeli – nije tako.
