Ustavni sud Republike Srpske nedavno je odlučio da nema ništa sporno u tome što je Dragana Čavka, koja se do juče izjašnjavala kao Srpkinja, kao novopečena pripadnica bošnjačkog naroda postavljena u Upravni odbor RTRS.
Čavkino mijenjanje nacionalne pripadnosti kako bi ušla u UO RTRS, podsjećamo, proteklih mjeseci izazvalo je veliku buru u javnosti, a negodovanje tim povodom javno su iskazivali i pojedini političari iz vladajuće koalicije u Republici Srpskoj.
Međutim, slučaj Dragane Čavke koja je donedavno na društvenim mrežama objavljivala kako slavi pravoslavni Vaskrs, a sada je Bošnjakinja, samo je posljednji u nizu primjera konvertitstva ovdašnjih političara koji su zarad funkcije spremni da promijene vjeru i naciju.
Nacija po potrebi
Tako je, na primjer, prije šest godine visoki funkcioner HDZ BiH, Goran Opsenica, preuzeo mandat u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH izjašnjavajući se kao Srbin, a prethodno je kao Hrvat obavljao dužnost ministra zdravlja, rada i socijalne zaštite Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Takođe, prije četiri godine, Elvis Živković, koji se ranije isto tako izjašnjavao kao Hrvat, dobio je mandat u Dom naroda Parlamenta FBiH zahvaljujući tome što je naprasno postao Srbin.
Zbog hroničnog nedostatka Srba u Federaciji BiH, inače, prilično je česta praksa da se kao pripadnici srpskog naroda, kako bi dobili fotelju u tamošnjim institucijama, počinju izjašnjavati autentični Bošnjaci i Hrvati.
Prije nekoliko godina veliku pažnju javnosti privukli su Haris Pleho i Rasim Smajić, poslanici u Skupštini Kantona Sarajevo, koji su se izjasnili kao Srbi kako bi prilikom formiranja Doma naroda Parlamenta FBiH bili izabrani u njegov sastav. Ognjen Janjić je na izborima 2014. godine dospio na listu Kluba Hrvata u Vijeću naroda Republike Srpske, iako se na lokalnim izborima dvije godine ranije izjašnjavao kao Srbin. Iste godine, Dejan Kurtinović se našao na listi Kluba iz reda ostalih za Vijeće naroda Republike Srpske, iako se na lokalnim izborima 2012. godine izjasnio kao pripadnik srpskog naroda.
Jedan od najdrastičnijih primjera mijenjanja nacije po potrebi bio je slučaj Nerkeza Arifhodžića, koji je kao Bošnjak po nacionalnosti bio ambasador BiH u Turskoj, a zatim kao Hrvat postao ambasador u Rimu. Kasnije se Arifhodžić počeo izjašnjavati kao Bosanac.
U Republici Srpskoj još je “svjež” slučaj Nine Bukejlović, koja se na lokalnim izborima 2016. godine kao kandidat SDS za odbornika u Doboju izjasnila kao Srpkinja, da bi uoči opštih izbora 2018. godine postala Bošnjakinja.
Iako se po odredbama važećeg Izbornog zakona BiH nacionalnost može mijenjati svake četiri godine, pa tako sa pravne strane navedeni političari-konvertiti nisu učinili bilo šta protivzakonito, postavlja se pitanje moralnosti i etičnosti mijenjanja nacionalne pripadnosti samo iz razloga da se dobije određena funkcija ili namještenje u državnim institucijama.
“Nema besplatnog ručka”
Sociolog Ivan Šijaković za Srpskainfo kaže da je još početkom 90-ih godina prošlog vijeka na ovim prostorima došlo do potpunog propadanja svih moralnih vrijednosti.
– Vrijednosti na kojima su vaspitavane moja i neke starije generacije naglo su propale i vidimo da to ne može da se vrati. Moralne i etičke dimenzije čovjeka i društva doživjele su sunovrat, pa je sad sve ono što je ranije bilo nemoralno postalo potpuno normalno i moralno. U to ubrajam i te konvertite koji su zbog nekog ličnog interesa spremni da žrtvuju bilo šta, pa i naciju i vjeru – kaže Šijaković.
Navodi da je još u starom Rimu postojala izreka: “Sve za mene, ništa za druge”, kao i ona: “Nema besplatnog ručka”.
– Mi, na ovim prostorima, u periodu nakon Drugog svjetskog rata održavali smo nekih 30-35 godina prilično visok moralni dignitet. Čak je jedan od kriterijuma za bavljenje bilo kakvim javnim poslovima bila moralna podobnost. Tako, na primjer, niste mogli biti profesor ili službenik bez odgovarajuće moralne podobnosti. Danas se tome smiju i poručuju nam da oni koji traže moral treba da idu u crkvu, ali se plašim da ga i tamo ima sve manje – kaže Šijaković.
